Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Iako je drevni rod Draškovića Trakošćanskih iznjedrio mnoštvo velikih imena, vojskovođa, prelata velikih župana, banova i palatina, svakom će laiku, kao i povjesničaru uz prezime Drašković prvo pasti na pamet ime Janka Draškovića. Janko Drašković ne bi našao niti pola titula i naslova da stavi pred svoje ime, koliko ima prosječni Drašković od 16. stoljeća nadalje, pa ipak, gotovo da nema grada u Hrvatskoj u kojemu neka ulica, trg ili ustanova ne nosi njegovo ime.
U svojem životu dugom više od 80 godina, Janko je doživio neke fundamentalne promjene u društvu, politici, te je, ne samo svjedočio, nego i aktivno sudjelovao u formativnom nacionalnom pokretu u Hrvatskoj. Još je njegov djed Josip Kazimir najraskošniji izdanak ‘galantnog’ terezijanizma, dok mu je otac Ivan VIII. cijeli život proveo u vojnoj službi. I Ivan je bio tipičan terezijanski aristokrat, sve dok nije u ratnim pohodima susreo ideje slobodnog zidarstva, koji je toplo prigrlio. Štoviše, neformalni je lider i osnivač prvih loža u Hrvatskoj.
U svom poluincestuoznom braku sa majčinom sestrom Eleonorom Malatinsky imao je dva sina, Janka i Jurja V., te sestru Anu. Čini se da je slobodnozidarsko okruženje snažno obilježilo odgoj djece: Juraj se oduševljava idejama Francuske revolucije, prekida veze sa obitelji, seli u Švicarsku, odakle pokreće napredne revolucionarne novine. Janko se, pak, zadržavajući se ipak u okvirima svoga staleža, posvećuje prosvjeti i podizanju nacionalne svijesti. Već kao vremešan, pristupa studentskom pokretu Iliraca Ljudevita Gaja.
Svojim ugledom i svojom moći, Janko podiže razinu ovog studentskog bunta, te pomaže da se pokret formira u ozbiljnu političku opciju. Prožima ga slobodnozidarskim idejama bratstva svih naroda te građanskim sekularizmom, nastojeći kroz Pokret zbližiti južnoslavenske narode, prvenstveno u granicama Habsburške monarhije. Zamišljao je njihovo ujedinjenje u Velikoj Iliriji. Iako je bio stvarni lider Pokreta, uvijek se držao više u pozadini, nastojeći da Pokret zadrži svoj mladenački karakter.
Janko Drašković, dijete terezijanskog doba, živio je dovoljno dugo da doživi željeznicu, fotografiju, patent o ukinuću kmetstva, te prve korake polagane industrijalizacije. Ostario, zaboravljen i bolestan, umro je na svom imanju u Radgoni na današnji dan, 14. siječnja 1856. Inicijativom pjesnika Mažuranića i Preradovića zemni su mu ostaci preneseni u Zagreb, gdje počiva u Bolleovim arkadama na Mirogoju, zajedno s drugim prvacima Ilirskog preporoda.
