Ništa nas toliko nije izbilo iz cipela od bijesa ovih dana na Baniji kao posjet Strašniku i domu Tomislava Stanića, piše slobodnadalmacija.hr.
– Molim vas dođite. Dođite i pogledajte što mi se dogodilo s kućom – pozvao nas je dok smo s ekipom volontera iz Starigrada Paklenice pokušavali naći rješenje za spuštanje kampera s labudice. Josip i njegova klapa iz podvlebitskog mjesta došli su u Petrinju s dvije donirane kamp-kućice u želji da svaku izravno predaju ljudima od potrebe, da se ne zagube po tim stovarištima donacija bez glave i repa.
Onda su čuli za Tomislava i našli se njim u Gori da mu predaju jedan. Kod spuštanja s labudice malo je zapinjalo, ali rješenje s brzo našlo, i evo nas u sumrak u Strašniku, kod Tomislave obitelji.
Dočekala nas je njegova stara uplakana majka koja je jednog sina izgubila u ratu, supruga Davorka, brat Josip i troje djece. Noć prije njih devet prvi je put spavalo u kontejneru kojeg su dobili od tvrtke Siemens. Sada je ispred kuće stigao i kamper, tako da će im neko vrijeme biti suho i koliko-toliko komotno. Od utorka su spavali u garaži pored otvorenog ložišta, stisnuti jedni uz druge na drvenim klupama.
– Zbog ovoga sam htio da dođete. Da ovo vidite – pokazuje nam Tomislav ćošak kuće iz kojeg je potres izbio cigle. Kvrcnuo je kao da je od stakla, a kad kantun tako ispadne, svi zidovi kuće se poremete i jedino rješenje je sve srušiti i graditi ispočetka. Pitamo Tomislava zašto kod gradnje kuteve nije ojačao betonskim stupovima s čeličnom armaturom, nego je ostavio samo uvezanu ciglu koja se lako izbije i bez potresa.
– Nisam to radio ja, to mi je napravila država. Kod obnove. Tako su obnovili sve kuće na ovom području. Bez betona i željeza. Ne samo u Strašniku, koji je nakon rata ostao s par čitavih kuća. Obnova, prijatelju, oni su nam došli glave. Zato sam htio da ovo vidite. Da o tome pišete. Jer o tome se šuti, a za ovo je netko odgovoran…