Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Austrijska nadvojvotkinja i hrvatsko-ugarska kraljica Marija Terezija Habsburška vladala je okruglo četrdeset godina, od 1740. do 1780. Ovo razdoblje – koje se u Hrvatskoj poklapa sa vrhuncem onoga što povjesničar Matasović naziva ‘galantnim stoljećem’ – zbog snažnog osobnog pečata koji vladarica daje, naziva se ‘marijaterezijanskim’ razdobljem ili jednostavnije terezijanizmom.
Na prijestolje je stupila kao kći Karla VI., a krunjenje joj je omogućila Pragmatička sankcija koju Hrvatski sabor usvaja 1712., a nekoliko godina kasnije i ugarski. Pragmatička sankcija promijenila je stari nasljedni zakon, po kojem nije bilo omogućeno da ženski nasljednik loze Habsburg bude krunjen za vladara zemalja Svete krune, čak niti kada bi vladar umro bez muških nasljednika. Na poticaj Karla VI., čak i prije rođenja Marije Terezije, ovim je činom osiguran kontinuitet dinastije i dalja državna suradnja Hrvatske i Ugarske sa moćnim Habsburzima.
Ratoborni susjedi smatrali su njen dolazak na prijestolje dobrom prilikom da ostvare svoje teritorijalne pretenzije, te su osporavali njeno žensko pravo na dinastiju. Rat za nasljeđe obilježio je prve godine njene vladavine, da bi u kasnijim godinama planuo posebno žestok i krvav Sedmogodišnji rat. U međuvremenu, Marija Terezija izrodila je mnogo djece, pretežno ženske, čijim je dinastičkim brakovima osigurala čvrsta savezništva. Iz tog vremena datira popularna krilatica ‘Alteri pugnavit – tu felix Austria nube!’ (Dok drugi ratuju, ti se Austrija veselo ženiš). Unatoč tome ratovala je mnogo, te je nametala povećane poreze i iziskivala ljudske i materijalne resurse od svojih provincija. Velik zastoj u razvoju zbog toga je doživjela je i Hrvatska, budući da Dvor ustrajno nije ukidao, sada bespotrebnu Vojnu krajinu (bespotrebnu u smislu razloga zbog kojih je formirana), nego ju je koristila kao neiscrpan resurs za novačenje za svoje ratove koji s Hrvatskom nisu imali veze.
Općenito, nije o Hrvatima i Hrvatskoj imala nikakav pozitivan stav: Hrvatsku nije posjetila za svoga vladanja, unatoč višekratnim najavama, a hrvatske vojnike navodno je nazivala ‘Kanonenfutter’ (topovska hrana). Unatoč tome, u Hrvatskoj je bila veoma cijenjena i obožavana, te o njoj s poštovanjem govore suvremeni kroničari, Baltazar Krčelić, Adam Oršić i ostali. Pod vrline treba joj istaknuti da je provela određene reforme, koje su društvo konačno izvukle iz srednjeg vijeka, borila se protiv praznovjerja, ograničila lovove na vještice, ukinula torturu, te ograničila svemoć crkve. Neke će reforme s mnogo više zamaha nastaviti njen sin Josip II., čija mu kratka vladavina nažalost nije omogućila konačno ostvarenje ideja.
No neke je reforme Marija Terezija provodila veoma pragmatično, kako bi povećala poreze. Donošenjem jedinstvenog urbara ukinula je šarenilo i samovolju zemnih gospodara. U njeno vrijeme počinje se razvijati vjerska tolerancija, no kao stroga katolkinja, osobno nije bila spreman na to, te je kočila napredak u tom smjeru. Tako je na primjer, odlukom magistrata od 1772. Grada Križevaca omogućeno vjernicima pravoslavne vjere da vrše u gradu bogoslužje. Međutim, na intervenciju križevačkog župnika Ignaca Kutnjaka, kraljica je osobno obustavila odluku i zabranila za ubuduće da bi se omogućilo ikakvo vršenje ‘shizmatičkog’ bogoslužja.
Hrvatska u terezijanskom dobu nema konzistentnu politiku: velikaši i vladajući sloj iscrpljuju se osobnim karijerama, borbom za prihode, uhljebničke položaje, kadroviranjem svojih prijatelja i pijankama, po kojima dolaze na loš glas sve do Dvora. Zbog toga ovdje nije bilo političke snage da se bori protiv presnažne centralizacije. Razvojni projekti, poput izgradnje cesta od Karlovca do mora bili su usmjereni boljem gospodarenju prirodnim resursima iz Hrvatske, naravno u korist Dvora. Od gradova nešto bolje razvijaju se gradovi na trgovačkim putovima prema Beču, a jači razvoj doživljava samo Varaždin. Ipak, ne primjer u Križevcima grade se crkve, obnavljaju oltari, te se razvija obrtništvo. Na sličici iz 1755. vidimo mala predgrađa koja se razvijaju oko tvrđave. Neusporedivo je raskošniji Varaždin, o čemu svjedoči panorama grada, nastala negdje u početku terezijanske epohe.
Najljepše umjetničke dosege terezijanskog doba utjelovljuje bečki (ranije prigradski) dvorac Schönbrun, okružen prostranim ‘francuskim’ perivojem sa baroknim fontanama i vrtnim paviljonima. Nakon puna četiri desetljeća, Marija Terezija umrla je u Beču 29. studenog 1780., prije 241 godinu.