Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Toga dana, nakon gotovo osam mjeseci čekanja, konačno je Francuska akademija znanosti razmotrila molbu Louisa Daguerrea da mu se prizna patent na novi izum, tehnologiju koju je, razumljivo, nazvao ‘Dagerotipijom’. Tehnologija je omogućavala svakom da, bez obzira na vlastitu vještinu, ponovi sve iz prirode jednako točno. Barem je tako Daguerreov prijatelj, uvaženi fizičar François Arago izum predstavljao pred uvaženim akademicima. Čini se da je bio uvjerljiv, jer je akademija na kraju predložila, a francuska vlada prihvatila, da od njega otkupi patent. Time je službeno dagerotipija ušla u popis patenata, te se taj dan prihvaća kao rođendan fotografije, odnosno Svjetski dan fotografije.
Louis Daguerre 1844.
Dagerotipija je samo jedna u nizu tehnologija, koje su raznim kombinacijama kemijskih spojeva poboljšavale svjetlosni zapis na fotografskoj ploči. Zapravo povijest fotografije počinje davno prije: navodno (naravno) u Kini izvedene su prve verzije nečega što Europa naziva ‘camera obscura’. Jednostavna zamračena kutija koja ima sitni okulus s jedne strane, a na suprotnu stjenku projicira svjetlost izvana, preteča je i princip rada svih različitih kamera od Dürerovog slikarskog pomagala do sofisticiranih kamera špijunskih satelita. Isprva igračku su koristili cirkusanti da zabave gomilu na sajmovima, a slikari su ubrzo u spravi prepoznali pomagalo za crtanje težih perspektivnih zadataka. Navodno je sličnu spravu instalirao Brunellecshi pred firentinskom katedralom, nastojeći građanima objasniti tajne linearne, geometrijske perspektive. I tako je, kažu, rođena renesansa.
Međutim, ubrzo se javlja težnja da se ova optička iluzija zadrži, da se trajno zabilježi, ne samo crtežom, kako su to radili Dürer, Leonardo i drugi, nego nekom kombinacijom optike i tada još neslućenih tehnologija. Ključno je bilo otkriće da neki srebrni spojevi mijenjaju svojstva pod utjecajem svjetlosti. Izumitelji su u tome prepoznali šansu i nakon mnogih kombinacija, Francuz Daguerre prvi je uspio trajno stabilizirati utjecaj svjetlosti na srebrne soli.
Mihael Stroy – Europa
Prve fotografije, dagerotipi, vizualno su ugodni, prepoznatljivi po snažnom kontrastu i toplom sepia-tonu, te po veoma čestoj pojavi neurednog malo debljeg crnog ruba koji se oko fotografije pojavljuje poput vinjete. Sve što slijedi samo su tehnološka poboljšanja istog principa. Nakon što nove tehnologije omogućavaju sve kraće vrijeme ekspozicije, te sve više polutonova, čime i sve vjerniji svjetlosni zapis, uspijeva zabilježiti i boju. Nova revolucija doći će krajem 20. stoljeća, ali će zapravo u javnosti biti prepoznata tek početkom novog stoljeća, kada kemiju zamijeni digitalni zapis, koji će biti vidljiv trenutno.
Ubrzani tehnološki razvoj omogućava fascinantan napredak fotografije, te vrhunske fotografske tehnologije praktički ‘za svaki džep’. Danas smo svjedoci inflacije fotografske tehnologije, koja omogućava svakome u svakoj prilici stvaranje fotografskih zapisa bez granica, obradu istih po volji i distribuciju po cijelom svijetu. Čini mi se, mada ne postoji službeno istraživanje, da nećemo pretjerati ako kažemo da se dnevno napravi više fotografija nogo što ih je nastalo u cijelom 19. stoljeću.
Fotografije je, dakle, krenula na svoj samostalni put 1839., prvenstveno kao tehnologija. Medij fotografije oslobađao se mnogo lakše od opće percepcije da se radi samo o poboljšanoj slikarskoj tehnologiji. Prve fotografije, a mi ovdje donosimo neke rane primjere iz Hrvatske, sasvim su podređene slikarskim pravilima. Juraj Drašković, prvi fotografski amater u Hrvatskoj, fotografirao je svoj akt djevojke ‘Jurimirska frajla oko 1865., oponašajući bidermajerski akt Europa slikara Mihaela Stroya.
Justina Laci 1873.
Fotografija je odmah stekla popularnost u građanskom sloju kao jeftina zamjena za slikarski portret kojeg su si mogli priuštiti samo bogatiji. Štoviše, bila je popularna i hibridna tehnologija rukom koloriranih fotografskih portreta u velikom formatu, koji su u potpunosti nadomještali slikani portret. Čini se da se prije samo slikarstvo medijski odvojilo od fotografije nego obrnuto. Lišeno ekskluzivnog prava na oponašanje stvarnosti, slikarstvo koje se više ne može takmiti sa fotografijom, polazi u razne eksperimente koji ga oslobađaju obveze oponašanja, te ovo usko područje potpuno prepušta fotografiji. Mnogo je bilo potrebno da fotografija postane samostalan kreativni medij, te konačno i nova grana umjetnosti.
Gjuro Balog 1873.
Koliko je zapravo fotografija bila isprva posebna i koliko je bila ekskluzivna možda će nam posvjedočiti nekoliko rečenica iz jednog privatnog pisma iz moje obiteljske arhive: moj pradjed Đuro upoznao je na školovanju u Đakovu djevojku iz dobre osječke obitelji te ju zaprosio. Godina je 1873., o pripremama za skoru svadbu piše majci u Požegu, nabrajajući mnoge troškove koje je imao: ‘Dali smo se u Osijeku ja i moja zaručnica fotografirati zajedno i posebno te ću Vam čim dobijem poslati, i tu će račun jedno 10 for. iznositi.’ Fotografije pradjeda Đure i zaručnice Justine pronašao sam također među obiteljskim papirima, te vidimo da je fotografski portret u medijskom smislu vjeran sljedbenik građanskog slikarskog portreta. Nažalost nisam pronašao i treću fotografiju, zajednički portret.
Juraj Drašković, akt, 1865.
Mnogi fotografski portreti ušli su u kulturnu baštinu čovječanstva u bok svakom slikarskom portretu, poput Kordinog Che Guevare, fotografija Einsteina isplaženog jezika, Audrey Hepburn sa ‘cigaršpicom’ itd. Svakako, da i danas nastaju fotografije jedinstvenih umjetničkih dosega, te ih čak niti nastala hiperprodukcija ne može zagušiti osrednjošću na koju se fotografija danas uglavnom spušta.