Francesco Robba – Venecija, 1. svibnja 1698. – Zagreb, 24. siječnja 1757.

Piše: dr. sc. Zdenko Balog

Francesco Robba jedan je od najvećih majstora baroknog kiparstva ovih prostora, aktivan u današnjoj Republici Sloveniji i Hrvatskoj. Ovaj Venecijanac sa kranjskom adresom, u potpunosti se specijalizira za oltare, te ih u Kranjskoj, posebno Ljubljani, izvodi mnoštvo, a nekoliko svojih značajnih djela ostvaruje i u Zagrebu, i to u crkvi Svete Katarine, te u zagrebačkoj katedrali.

Počasni je građanin Ljubljane, član proširenog Gradskog vijeća, te Državni inženjer cijele Kranjske. Rana djela svog ljubljanskog razdoblja ostvaruje u crkvi Svetog Jakoba, te u Ljubljanskoj katedrali. Među malobrojne svjetovne radove spada iz tog razdoblja portretna bista cara Karla VI., a već 1728. počinje njegova djelatnost u Hrvatskoj izvedbom oltara Svetog Ignacija u isusovačkoj crkvi Svete Katarine. Za Zagrebačku katedralu izvodi dva oltara, svete Barbare i Katarine. Oba će se oltara stjecajem okolnosti kasnije naći u Varaždinskim Toplicama, gdje im se, recentno obnovljenima, možemo diviti i danas. Na vrhuncu svoje slave u Kranjskoj izvodi radove za uršulinsku crkvu, te svoje najpoznatije djelo, ‘Vodnjak treh kranjskih rek’, fontanu kranjskih rijeka u centru stare Ljubljane. Ovo je djelo izveo 1751. godine.

Ipak, čini se da je u zrelim godinama njegova slava u Kranjskoj ponešto potamnjela, jer Robba 1755. napušta Ljubljanu, i naprasno prelazi u Zagreb, ne samo da bio preuzeo nove narudžbe, nego da se više nikad ne bi vratio. U Zagrebu je i umro veoma brzo, u siječnju 1757., u svojoj 59. godini. Koliko je tome ‘kumovao’ profesionalni krah u Kranjskoj, a koliko niz osobnih tragedija, teško je reći.

Izvodi u Zagrebu svoje posljednje djelo, oltar Svetog Križa za katedralu, sažetak višedesetljetnog genija i svakako najbolje svoje djelo, što potvrđuje niz stručnjaka za njegovo djelo. Navedimo samo povjesničarku umjetnosti Veru Sinobad, koja, pišući o ovom remekdjelu, koje je sudbina podarila Križevcima, zaključuje: Ovo posljednje Robbino djelo dovršeno je 1756. godine. Već u siječnju iduće godine, majstor je umro, a pokopan je u kaptolskoj župi u Zagrebu. Podaci iz tih posljednjih godina potvrđuju, da Robba nije stigao u Zagreb samo zbog izvršavanja narudžbe, već i zato, što je ogorčen i uništen zauvijek napustio Ljubljanu.

U tom trenutku bilanca njegova života bila je ovakva: osam smrti u obitelji, (žena i djeca), izgubljen sav imetak, napuštena kuća i radionica, siromaštvo, nepriznanje i neuspjeh. I 58 godina. U takvu stanju, tema koju je nametnula narudžba, duboko u njemu odjekuje. Stari majstor zamišlja oltar, koji nas se doima poput nekog uzdignutog katafalka. U plitku crnu školjku zavjese smjestio je smrt na križu, a uokvirio je hladnim, bijelim i zlatnim konturama. U tu funebralnu atmosferu uvukao je dva biblijska prizora, od kojih u onom desnom, iskaljuje težinu svog vlastitog martirija. I upravo ta koherentnost subjektivnog stanja i karaktera zadane teme je podloga snage dojma, odnosno visoke umjetničke vrijednosti tog djela.

Francesco Robba umro je u Zagrebu 24. siječnja 1757., usamljen i siromašan, nemjerljivo  obogativši kulturnu baštinu triju naroda i država.

Nažalost, ovaj ljetopis ne možemo završiti smrću Majstora prije dva i pol stoljeća. 22. ožujka strašan je potres prošao Zagrebom, a kako čujemo (nismo bili u prilici osobno se osvjedočiti), žrtvom potresa pali su i neprocjenjivi oltari u Svetoj Katarini. Posebno je postradao kip Franje Regisa na oltaru Svetog Ignacija, koji je pao sa oltara na tlo i razbio se. U nadi da su oštećenja popravljiva prisjećamo se 322. rođendana našeg Berninija!