Kao slobodna općina s banskim povlasticama Novi Križevac (današnji Gornji grad) stekao je povlasticom od 1252. godine pravo izabiranja suca (‘villicus villae’), a sličnu je povlasticu Stari Križevac stekao nekom, nama nepoznatom povlasticom, negdje polovicom 14. stoljeća.

‘Villicus’, odnosno sudac, držao je istovremeno i sudsku i izvršnu vlast, budući je trodioba vlasti tekovina demokracije mnogo kasnijih stoljeća.

Iz sporadičnih isprava doznajemo poneko ime sudaca Novog Križevca, pa je tako 1348. tu bio neki Žugul (Sugul), a tri godine kasnije Ivan Farkaš (Joannes filius Farcasi). 1382., to je neki Ivčec (Iwchech, a iste godine sudac Starog Križevca bio je Blaž Ivanov (Blasius filius Johannis).

Nakon Sigismundove povlastice očuvan nam je i jedna pečat s natpisom ‘S Mathhei f Blasii’, a odnosi se na suca koji je zabilježen 1417., Mathheus filius Blasii iudex … veteris ciuitatis Crisiensis. Primjećujemo da od kada Križevci stječu status slobodnog kraljevskog grada više nije ‘villicus’, nego ‘iudex’, što je značajan napredak u statusnim određenjima. Toliko o križevačkim načelnicima – sucima iz vremena podijeljenog grada.

Za ujedinjenje Donjeg i Gornjeg grada, što je u lokalnoj zajednici nailazilo na otpor, zdušno je lobirao član Magistrata Ivan Kešer. Nije napomenuto je li on bio i iudex Donjeg grada, no uglavnom, sasvim očekivano, u ožujku 1752., imenovan je prvim sucem – načelnikom ujedinjenih Križevaca.

Kao iudex Križevaca spominje se negdje do 1765., a Josipović i njegovi nasljednici na križevačkoj župi spominju ga kao agilna čovjeka, koji se trudio oko rješavanja problema. Kešer se angažira i podržava Josipovića u sukobu s franjevcima oko jurisdikcija nad građanima Donjeg grada oko čega je trajao sukob od davnine.

Ipak, zapamćen je najviše po (ne)zgodi kada je svojom nespretnošću i kukavičkim bijegom od nemira u gradu pomogao izazivanju seljačkih nemira 1755. Kada su, naime seljaci, odbijajući prihvatiti nove namete tražili da se predoče stare povlastice i da se sudac očituje o svemu, njega nije bilo u gradu. Pobjegao je sa ključem škrinje povlastica, te se sakrio u Lužnici u kući podbana Raucha.

Za njim su poslali grupu građana, kojima je predao pečat i ključeve, što je privremeno umirilo građane. Za naše će sugrađane svakako biti zanimljiv i podatak da se u tom vremenu gradska vijećnica nalazila u zgradi na mjestu ‘Štatuta’.

Od Krčelića doznajemo (naravno) mnogo više, pa i sočne detalje. Krčelić navodi da je bio pučkog podrijetla (ako je točno, to je iznenađujući podatak), a odrastao je u Mariji Bistrici, gdje mu je otac bio učiteljem. Ipak, zbog neobuzdane čudi, mali je Kešer izbačen iz škole, te je nastavio uz oca pjevati u crkvi.

Posredstvom križevačkog župnika Gradinskog oženio je u Križevcima bogatu udovicu, a došao je u vezu sa protonotarom kraljevstva Adamom Najšićem, koji mu postaje političkim sponzorom. O tome Krčelić: ‘…pokazivao se pun poštovanja i obožavanja prema Najšiću čiju je naklonost lako stekao, jer je svojom sposobnošću u piću izazivao kod drugih udivljenje i jer je obično pio s protonotarom.

Kako je uz to imao zvonki glas, svojim je pjesmama i glumačkim kretnjama te predstavljanjem drugih lica obično zabavljao ženu i djecu i čitavu kuću protonotara Najšića, time se kod Najšića proslavio, pa je na njegovu preporuku kod neke županijske restauracije postao plemićki sudac Križevačke županije.’ Dalje Krčelić opisuje lobiranja i spletke kojima se Kešer nastojao dokopati podžupanske časti, u što je uključio novog sponzora, podbana Raucha. Rauch je bio u sukobu sa križevačkim podžupanom Ivanom Saićem, te se Kešer zdušno ubacio u sukob na Rauchovoj strani.

Saić je žestoko odgovorio i napao Raucha, a još žešće samog Kešera, kojeg opisuje ‘kao tata, krivotovritelja, zavodnika i još štošta drugo.’ U žestoki se sukob umiješala i Kraljica, koja naravno osniva povjerenstvo. Na kraju Saić je ipak ostao bez službe u Križevačkoj županiji, ali ju nije stekao niti Kešer, unatoč Najšićevom zalaganju. No uspio je zadržati mjesto gradskog suca križevačkog, na kojem položaju se spominje još 1765.

Te je godine polazio u Beč kako bi riješio određene odnose između grada i cehova.
Razdoblje koje pokriva njegovo upravljanje gradom, 1752. pa do poslije 1765., posebno je dinamično: počev od samog ujedinjenja u čemu je bio angažiran, preko sukoba župe i franjevaca, te sukoba civilne i vojne uprave grada, preko seljačkih nemira 1755., procesa protiv ‘križevačke vještice’ Magde Herucove 1757. – 1758., u svim ovim je događajima, bez obzira bilo to dokumentirano, gradski sudac i načelnik morao aktivno sudjelovati.

Koliko možemo iščitati iz isprava, kao i iz kronika i bilježaka suvremenika, Kešer je tipičan izdanak Galantnog stoljeća, ambiciozan i beskrupulozan u nastojanju da se popne stepenicu više u čarobnim koncentričnim krugovima oko Bečkog dvora. Čovjek je koji u svojoj domeni rješava stvari, ali ne previše sposoban, pa mu se pored postignuća pamte i ne manji gafovi.

No ovdje treba imati na umu da su i ove zabilješke samo mišljenja i karakterizacije koje mu daju suvremenici, jednako kao on upleteni u spletke i u lobiranja, samo nekad na istoj a nekad na suprotnoj strani. Nažalost nemamo sačuvanih drugih podataka o životu Ivana Kešera, niti likovnih prikaza njega, kao i njegovih suvremenika u sličnom statusu, što bi upotpunilo sliku. Ipak, i ovakav uvid znatno proširuje i približava nam predodžbu o načinu kako se rukovodilo i upravljalo ovim gradom prije dva i pol stoljeća, kada je u nekom smislu i stekao svoju osobnost.

Zdenko Balog/prigorski.hr