Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Možda najpopularniji slikar hrvatskog historijskog slikarstva, slikar s kojim se u žargonu izjednačava ovaj žanr u Hrvatskoj, Oton Iveković, rođen je na današnji dan, 17. travnja 1869. u Klanjcu u Hrvatskom zagorju. Teško je danas reći koliko je Ivekovićeva popularnost posljedica njegovog posebnog položaja kao likovnog umjetnika, a koliko činjenice da su se njegove historijske scene masovno reproducirale tehnikom oleografija, te su bile neizostavan dio građanskih ambijenata između dva svjetska rata. Također, njegove su najpopularnije slike, poput Nikole Zrinjskog Sigetskog završile na poklopcima bombonijera, te su i tako ušle u kolektivnu svijest kao stereotipovi poznatih povijesnih epizoda. Popularnost je stekao najviše slikama ‘Smrt Petra Svačića’, ‘Nikola Šubić Zrinjski pred Sigetom’, ‘Oproštaj Petra i Katarine Zrinjske’, te ‘Matija Gubec’.
Nikola Šubić Zrinski pred Sigetom
Ivekovićev doprinos hrvatskom povijesnom slikarstvu, te hrvatskom slikarstvu općenito treba ocijeniti oprezno i uz dužan obzir prema kontekstu i prema očekivanjima samih naručilaca. U tom smislu naručilac je ostavljao slikaru veoma mali prostor za slobodu izraza, jer su slike redovito bile samom narudžbom strogo namijenjene svrsi, prosvjećivanju puka i donošenju povijesnih likova i slavnih zgoda na popularan i prihvatljiv način. Slobodoumni je Iveković zbog toga znao doći u nesporazume s naručiteljima.
Smrt Petra Svačića
Karakteristična je zgoda sa križevačkim ikonostasom. Križevačka je katedrala, veličanstvena kroz Bolleovu obnovu trebala postati i vrhunska galerija slikarstva hrvatske moderne, pa kad je Kršnjavom otpao angažman priželjkivanog Bukovca, žalio je angažirati Tišova, Medovića, Čikoša i Otona Ivekovića. No dok su se ostali povinuli svim strogim zahtjevima naručioca, Iveković si je, čini se, uzeo malo više modernističke slobode, te je križevački biskup Drohobeczki veoma ogorčeno komentirao njegov rad, a donekle i radove nekih drugih: ‘Jučer sam poslije podne bio u atelieru da pogledam skice slika ikonostasa koji je određen za moju stolnu crkvu, nu veoma mi je žao, što moram reći da sam sasvim neugodno razočaran. Slike su većinom bez ikakva crkvenog poleta i ne odgovaraju duhu moje crkve, a neke su takve (n. pr. gosp. Ivekovića) da niti jednu od njih za ikonostas absolutno ne mogu primiti.’
Veliki Tabor
Naravno da je odmah nakon toga uslijedio otkaz ugovora Ivekoviću, te je njegov dio narudžbe podijeljen ‘poslušnijim’ kolegama. O tome mnogo godina kasnije piše Kršnjavi: ‘Jednog dana dođe biskup Drohobeczky k meni sav izvan sebe od žalosti, pa mi izjavi da neće primiti slike nekojih naših umjetnika. Narisao mi je olovkom što su počinili. Pošao sam da vidim. Teškog li jada u ono teško doba političkog umiranja. Jedan od njih da bude sasvim moderan, naslikao je ‘Posljednju večeru’ nalik skupštini dvanaest pustahija, među koje je dospio nekakav njemački privatdocent. Uskrsli Isus izgledao je zelen, kao da je tri nedjelje dana ležao u grobu. Drugi je na pozlaćene ploče nadrljao za nekoliko sati Božić i druge slike s kojih se je biskup osobito zgražao.’ Nažalost nije ostalo zabilježeno koji je slikar bio taj koji je naslikao ‘Posljendju večeru’ kao skup ’12 pustahija’, no izvjesno je da je onaj koji je ‘nadrljao Božić’, bo je Oton Iveković, od kojeg je ova scena bila naručena. Prema opisu Kršnjavog radilo se kod slikara o utjecaju bečke modernističke škole, koju Kršnjavi, sklon akademskom slikarstvu, nije podnosio. Nesumnjivo je da slike takvog likovnog idioma ne bi našle mjesta u neogotskom ambijentu Bolleove katedrale, no našem bi današnjem oku možda bile znatno privlačnije.
Godinama kasnije, oko 1914., Iveković se vraća u Križevce kako bi ispunio novu narudžbu: veliku povijesnu kompoziciju na triumfalnom luku gotičke crkve Svetog Križa, koju u to vrijeme obnavlja arhitekt Podhorski. Iveković slika višestruku ambijentalnu kompoziciju ‘Čuda svetog Križa’ i ‘Krvavog sabora križevačkog’, koja je tako skladno ugrađena u prostor crkve da ju površan promatrač redovito smatra freskom, odnosno zidnom slikom. Slika je veoma zanimljivo komponirana: kao prvo prikazan je prostor koji se odmah ispod slike doista i nalazi, odnosno, svetište crkve. U pozadini drevna je legenda o svetom Križu tek blijedo nagovještena, kao drevan događaj vezan uz prostor crkve. Događaj Krvavog sabora, kojeg predaja povezuje uz isti prostor podijeljen je na dvije skupine koje su suprotstavljene, te se svaka nalazi u jednom segmentu lučnog formata. Na taj se način sukob zapravo događa izvan formata.
Veliki Tabor
Zanimljivo je da je Iveković u odmaklom dobu života kupio i više godina posjedovao drevni Ratkajev dvorac Veliki Tabor. Želio ga je urediti i sačuvati od propadanja, ali visoki troškovi održavanja iscrpli su ga te ga je morao na kraju prodati. Umro je u rodnom Klanjcu.