Bio je to najtužniji dan u tisućljetnoj povijesti Celja. Cijeli je grad bio u pogrebnoj povorci pred minoritskom crkvom.
U obiteljsku grobnicu polagalo se tijelo ‘posljednjeg viteza Europe’, Ulricha Celjskog, koji je poginuo u sukobu sa mađarskim velikašem Hunyadijem 9. studenog 1456. Nakon prevoza tijela i mjesec dana žalovanja, održan je pogreb: crno odjeven herald lica pokrivenog vizirom, tri puta je snažno udario u pod, ponavljajući ‘Heut Grafen von Cilli und nimmermehr!’ (Danas Celjski grofovi i nikad više!). Smrću Ulricha II., ugasnula je jedna od najmoćnijih dinastija koje su boravile u srednjoj Europi.
Podrijetlom iz Savinjske doline, titularni im je grad Sanek, po čemu se isprva nazivaju Sanečki. Stjecanjem Celja, a posebno kroz naraštaje Hermana I., te najmoćnijeg, Hermana II., brzo su postali najmoćniji politički subjekt Štajerske i Slavonije, a utjecaj im se ženidbenim vezama i kraljevskim darovanjima širio i preko Mađarske, Austrije i Bosne.
Nakon Nikopoljske bitke, Herman II., zajedno s ostalim lojalnim velikašima staje uz kralja, na događaju poznatom kao ‘Križevački krvavi sabor’. Kao najbliži suradnik kralja Sigismunda Luxemburškog, uspije kralja oženiti svojom kćeri Barbarom. Herman dobiva prostrane posjede u Hrvatskoj, Zagorje, Međimurje i Varaždin, te ovdje upravlja kao ban. U to vrijeme uglavnom stalno boravi u Krapini.
Vrhunac moći i bogatstva obitelji istovremeno prate obiteljske nesreće: Friedrich, Hermanov sin, nakon smrti žene Elizabete Modruške (Frankapan), koju je navodno sam ubio, ženi se protiv volje oca nižom plemkinjom Veronikom. Herman daje osuditi Veroniku da je vještica, ali kad mu to ne uspije, daje ju ubiti, što izaziva trajan razdor između oca i sina.
Od tada sve ambicije prenosi na unuka Ulricha II., koji je trebao postati bosanski kralj. 1456., kršćanska je vojska branila Beograd od turske opsade, a usred ratnog sukoba, János Hunyadi iskoristi priliku da se riješi opasnog konkurenta, namami Ulricha u klopku te ga ubije. Time završava stoljeće i pol dug uspon obitelji od lokalnih plemića do velikaša koji stoje uz bok najmoćnijim europskim obiteljima.
Iako Celjski, poput svih drugih obitelji sličnog staleža, u borbi za moć nisu prezali od raznih, pa i krvavih djela, u tome nisu bili ni bolji ni gori od običaja svog vremena. S druge strane bili su obrazovani u duhu humanizma, veliki mecene i donatori umjetnosti svog vremena, te njima uglavnom zahvaljujemo i za najviše ostvarene umjetničke dosege, kako u Štajerskoj, tako i u središnjoj Hrvatskoj. Graditelji su lepoglavskog samostana, krapinskog grada, Varaždina, a s druge strane granice, Pleterja, Ptujske Gore, celjskih crkva te dvora i utvrde nad Celjem.
Negativnoj reputaciji koja ih prati u hrvatskoj, ali pomalo i slovenskoj historiografiji podosta je zaslužan kardinal Piccolomini (kasniji papa Pio II.), koji je u službi cara Fredericka III. Habsburškog pisao kroniku vremena, te namjerno ocrnjivao sve koji su pripadali ‘suprotnim opcijama’ od njegovog poslodavca.
Pri tome posebno nije štedio Barbaru Celjsku, a Ulrichu je ‘podmetnuo’ zavjeru protiv kralja. Jednaku je sudbinu podijelio i ‘posljednji vitez Europe’, Ulrich Celjski, koji je poginuo na današnji dan, 9. studenog 1456., upravo kao žrtva zavjere, koja je kasnije njemu podmetnuta.
Zdenko Balog/prigorski.hr