Kada sam bio dijete, pa sam s roditeljima svakodnevno šetao zagrebačkim ulicama, počelo me zanimati značenje imena tih ulica, ljudi po kojima su nazvani i slično. Za Zrinjevac i bez pitanja sam shvatio da je dobio ime po popularnoj Zajčevoj operi, Zvonimirova, koju smo samo doma smjeli tako zvati, dobila je ime po kralju koji je zaslužan jer je na samrti prokleo Hrvate, dok je Jelačićev trg (također samo za po doma) dobio ime po nekom konjaniku kojeg su izrezali i pohranili u muzej. Ali tu je Jurišićeva, koja je i javno i ‘po doma’ bila Jurišićeva. ‘Tko je Jurišić?’, često sam zapitkivao, no odgovori su bili redovito neodređeni. Nije još bilo Googlea, enciklopedije debele i nepregledne, pa sam nekako zaključio da je i taj bio neki vladar, manje poznat, pa je valjda greškom dobio tu veliku ulicu …
Ne tako davno, kada sam već dobro znao tko je uskočki kapetan Nikola Jurišić, proveo sam malu privatnu anketu, bio sam oduševljen napretkom edukacije u Hrvata: ‘Nikola Jurišić? A to je onaj iz “Sulejmana”, onaj koji je ratovao sa Ibrahim Pašom?’ Nikola Jurišić, 1532. godine, u nikad objašnjenoj junačkoj obrani, 25 je dana odolijevao u varošici Kisegu na granici Austrije, protiv velike turske vojske Sulejmana i njegovog vezira Ibrahima. Imao je posadu od par desetaka uskočkih vojnika, kojima je pridružio manje od tisuću građana, muškaraca, žena, djece i staraca, koje je naoružao slabim oružje koje je posjedovao. Za razliku od njegovog jednako junačkog imenjaka, tragičnog junaka sigetske opsade, Jurišić je uspio obraniti grad i navesti Turke da odustanu i od Kisega i od Beča (koji im je bio krajnji cilj), te si priskrbio vječnu slavu i tihi zaborav.
U njegovom rodnom Senju podignut mu je spomenik, nedaleko mjesta gdje završava ‘Jozefinska cesta’, koja Senj povezuje s Bečem. U kamen uklesane su u njemačkim miljama distance svih velikih gradova na cesti, pa među inim stoji da je Senj udaljen 49 milja od grada Gynsiuma, mada malo tko zna da se iza ovog latinskog imena krije Jurišićev Kiseg, kojeg domaći Mađari zovu Kösseg, a Nijemci Güns. Na ulazu u grad dočekat će nas tabla s imenom grada na tri jezika: mađarskom, njemačkom i hrvatskom.
Kiseg je danas, kao i kroz povijest, pogranično mjesto, na šengenskoj granici, cesta ‘šara’ lijevo-desno preko granice kao nož kroz putar. Pred samo nekoliko desetaka godina, tu je bila ‘Željezna zavjesa’, svaki je prijelaz granice iziskivao beskrajna čekanja, pretrese, objašnjavanja svrhe putovanja, skrivanje deviza, skrivanje pokupovanog špeceraja i slično. Samo još napuštene kućice, te pokoji dokoni dežurni granični službenik danas svjedoče o ‘željeznoj zavjesi’ koja je dijelila Europu.
U Kisegu uzorno je uređen i održavan ‘Jurišićev grad’ (Jurisics-vár), sa muzejskim postavom, dokumentima i artefaktima vremena Jurišićeve slavne obrane grada, ali i sa atrakcijama koje privlače turiste, raznim mučilima u dvorištu grada, postavljenim stolom za srednjovjekovne gozbe sa modelima hrane i slično. Pažnju privlači i vjerna kopija Svete krune (krune Svetog Stjepana Kralja).
Ulice mjesta donose srednjoeuropski ugođaj mnogih drugih gradova između Slavonije, Mađarske i Austrije, te nam se na trenutak asociraju vizure Varaždina ili osječke Tvrđe. Ove su nedjelje bile pregrijane i uglavnom prazne, izgled povijesnog centra varošice svjedoči o prosperitetu ranonovovjekovnih stoljeća, kao i o recentnoj snažnoj orijentiranosti na turizam. Ali i o njegovanju uspomene na lokalnog junaka Jurišića, čiji nas grb gleda sa zgrada, po kojem je nazvan središnji gradski trg, čiji spomenik nas dočekuje pred utvrdom. Još jedan junak koji je krvario na predziđu bogate renesansne Europe…
Zdenko Balog/prigorski.hr