Opera ‘Nikola Šubić Zrinski’ hrvatskog skladatelja Ivana pl. Zajca svečano je praizvedena 4. studenoga 1876., što je ujedno značilo konačnu afirmaciju hrvatske nacionalne opere. Potpun trijumf učinio je Zrinskog za sljedećih šezdeset godina najpopularnijom hrvatskom operom. Tek internacionalni uspjeh Gotovčevog ‘Ere s onoga svijeta’ ugrozio je prvenstvo Zrinskoga.

Ipak, Zrinski nije početak hrvatske opere. Još u ilirsko doba narodni su preporoditelji prepoznali polugu opere kao popularne kazališne forme za prenošenje preporoditeljskih poruka. Vatreni ilirac, Križevčanin, Ognjan Štriga, jedan je od inicijatora i poticatelja nastanka opere ‘Ljubav i zloba’, prve hrvatske opere, praizvedene 1846., trideset godina prije Zrinskoga. Uz ostale, Štriga je i pjevao jednu od uloga na ovoj praizvedbi, kao i na ostalih nekoliko izvedbi opere. Istog Lisinskog, koji je uglazbio prvu operu, Štriga je poticao i podržavao u stvaranju druge opere ‘Porin’. Moglo bi se reći da je nošen energijom i oduševljenjem Ognjana Štrige, neodlučni i boležljivi Lisinski bio zapravo Štrigin projekt, te je Štrigina zasluga u nastanku hrvatske opere, u najmanju ruku jednaka kao ona Lisinskoga. Lisinski je, međutim, mlad umro, te je i ‘Porin’ ostao u ladici za sljedeća desetljeća.

U međuvremenu, sazrele su povoljne okolnosti za hrvatsko kazalište, pa tako iz Beča dolazi izgrađen glazbenik, skladatelj, dirigent, svestrani organizator školovan na tradiciji velikog Verdija, Riječanin čeških korijena Ivan pl. Zajc. Njegov dolazak u Hrvatsku 1870., početak je kontinuiranog razvoja nove hrvatske glazbe, a šest godina kasnije pada i premijera Zrinskoga.

Sve je to dobro poznato iz povijesti i dostupno na Googlu, Wikipediji i u udžbenicima glazbe. Manje je, međutim, poznato da je na premijeri Zrinskoga došlo do skandala, koji, srećom, nije značajno omeo odvijanje svečanosti. Ova je zgoda zabilježena u sjećanjima Nikole Fallera, koji je, još kao srednjoškolac, pratio premijeru. Donosimo odlomak iz njegovih sjećanja, koji piše o ovom skandalu:

‘Publika elegantna, svi u bijelim toaletama, jedino u trećem redu parketa sjedi Ognjen Štriga u sivoj halji među koljenima držeći budžu kao deblo debelu. (…) Ja sam stajao među zagrebačkim društvom u stajaćem parteru, te su oni svog profesora latinskog, grčkog i hrvatskog jezika i autora libretta, svog dragog i milog Hugu Badalića, kome smo kasnije dali nadimak Vuglić, također nebrojeno puta izazvali. Sjećam se tu neugodnog incidenta. Ondašnji naš Štriga ustao je sa svog sjedala, podigao je svoju budžu grozeći se đačkom parteru vičući: “Kaj ste ponoreli, kaj je to hrvatska opera, kaj ne čujete da je to Zajc Verdiju vkral, em je to Trovator” – i uz to glasno zapjevao frazu iz četvrtog čina Trovatora – iz dueta Lune i Leonore. Taj incident nije, međutim, bio ni od kakve važnosti. Što dalje, raslo je oduševljenje, a poslije otpjevanog “U boj, u boj!”, bila je grmljavina pljeska.’

Ovaj mali detalj sigurno neće naći mjesta u biografijama, niti Zajca, niti Štrige, pa ipak, ovaj susret dvojice velikih rodoljuba i pregalaca hrvatske glazbe, poglavito opere, sličica je vremena kada se živjelo žestoko, kada niti umjetnici, a kamoli na primjer političari, nisu mogli računati na ikakav imunitet, kada se mišljenje (s pravom ili bez) govorilo izravno, iskreno i glasno.

Zdenko Balog/prigorski.hr