Zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću, spomendan se obilježava 3. kolovoza. Rjeđe se spominje 4. kolovoz, no to je najmanja nedoumica u turbulentnoj biografiji najslavnijeg zagrebačkog biskupa.
Rođen oko 1260. u Trogiru, stupio u dominikance, školovao se u Parizu, a zagrebačku biskupsku mitru ponio je 1303. U jeku društvenih i političkih turbulencija kroz stupanje Anžuvinske dinastije na hrvatsko-ugarski tron, Kažotić je, čini se, pao u nemilost.
On, je, naime, 1318 posjetio papu u Avignonu, ali se više nije mogao vratit u Hrvatsku, jer mu je to kralj Karlo robert zabranio. Papa, i sam u prognanstvu, nije imao moć da ga zaštiti, pa ga je uputio u talijanski grad Luceru, gdje mu je dodijelio biskupiju. U Luceri, Kažotić je umro 3. kolovoza 1323., na glasu svetosti, te mu se kult proširio naročito u rodnom Trogiru, Zagrebu i Luceri.
Bio je štovan kao svetac, a i sam povjesničar Krčelić u nedoumici je treba li ga zapravo smatrati svecem ili ipak samo blaženikom. Krčelić je jasan, prema ondašnjem crkvenom pravu, zbog posebnog štovanja, te učestalih čudesa treba ga smatrati svecem, mada mu je kult, kao blaženiku ponovo odobren tek u 18. stoljeću.
Ovo je pitanje zanimljivo, jer bi Kažotić svakako bio prvi Hrvat koji je podignut na čast oltara (ukoliko, naravno, Jeronimovu ‘dalmatinsku’ ispovijest ne priznamo kao autentičnu), no zanimljivo je u ovom kontekstu da je iz Lucere 2013. aktualizirano pitanje kanonizacije Augustina Kažotića.
Ovdje treba dodati još jednu zgodu iz Kažotićevog života: Krčelić piše da je u vrijeme izgradnje zagrebačke katedrale, (navodi se godina 1312.), bila velika suša u gradu, te je biskup Kažotić izmolio od Boga i svojim biskupskim štapom otvorio u tlu izvor podno Kaptola, današnji Manduševec. Ova priča o čudu, iako u očiglednom neskladu sa mnogo poznatijom legendom o Mandi, nesumnjivo je također bila uzimana u obzir kada su se nabrajala biskupova čuda, zahvaljujući kojima je čašćen kao svetac.
Zdenko Balog/prigorski.hr