Mia Oremović bila je vrsna karakterna glumica s više nego pedesetogodišnjom karijerom na filmu, televiziji, radiju i kazalištu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i Školu dramskih umjetnosti (kod Branka Gavelle) u Zagrebu. Prevladala je njezina ljubav prema glumi naspram slikarstva te je 1942. godine započela raditi u kazalištu. Bila je stalna članica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta od 1945. godine (izdvajaju se njezine uloge Tanje u Novom domu Mihaila Bulgakova, Biance u Othellu i Olivije u Na tri kralja Williama Shakespearea) i članica Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gavella) od 1953. godine (glumila je Zaručnicu u Krvavoj svadbi Federica Garcíe Lorce, Dianu u Vrtlarovom psu Lope de Vege, Blanche u Tramvaju zvan čežnja Tenneesee Williamsa). Radila je i u kazalištu u Zadru, a 1967. godine je prešla u slobodne umjetnike. Bila je prva partnerica Pere Kvrgića u Stilskim vježbama Raymonda Queneaua, od premijere u siječnju 1968. godine u Teatru &TD i tijekom idućih šezdesetak predstava prve sezone izvođenja nakon čega ju je zamijenila Lela Margitić.
Osim u kazalištu, bila je aktivna i na filmu, nastupivši u više od četrdeset kino i televizijskih filmova. Na velikom platnu debitirala je u filmu U oluji (1952.) Vatroslava Mimice. S NikolomTanhoferom surađivala je na filmovima Nije bilo uzalud (1957.) i H-8 (1958.) kada je osvojila Zlatnu arenu za najbolju sporednu ulogu. Njezine najpoznatije uloge uslijedile su u kino filmovima Ima dvije mame i dva tate (1968.) i Tko pjeva zlo ne misli(1970.) Kreše Golika u kojima je pokazala i svoj komičarski talent.
Za glavnu žensku ulogu u Imam dvije mame i dva tate (1968.) dobila je drugu Zlatnu arenu u Puli 1968. godine. Glumila je i u filmovima Živjeti od ljubavi (1973.) i Ljubica (1978.) Krešimira Golika, Usporeno kretanje (1979.) Vanče Kljakovića, Anticasanova (1985.) Vladimira Tadeja, Treća žena (1997.) Zorana Tadića, a pojavila se i u novijim filmovima Tu (2003.) Zrinka Ogreste i Snivaj, zlato moje (2005.) Nevena Hitreca. Zadnji se put u filmu pojavila u Ajde, dan… prođi (2006.) Matije Klukovića. Glumila je u mnogobrojnim televizijskim serijama od kojih se pamte uloge u Dnevniku Očenašeka (1968.), Našem malom mistu (1970.), Kapelskim kresovima (1974.) i Velom mistu (1980.), te uloga učiteljice iz Smogovaca (1982.-1983.).
Među njezinim posljednjim nastupima su serije Obični ljudi (2006.) i Ljubav u zaleđu (2006). Primila je nekoliko nagrada za životno djelo: državnu nagradu „Vladimir Nazor“ 1996. godine, nagradu „Fabijan Šovagović“ 2002. godine i nagradu “50 godina” za glumački rad na filmu (uručena pedeset godina otkako je primila prvu Zlatnu arenu za H8) na Motovunskom filmskom festivalu 2008. godine.
Preminula je samo sedam dana prije devedeset i drugog rođendana, 24. srpnja 2010. u Križevcima u Domu za starije i nemoćne Novak.