U Pečuhu sam nedugo proveo vikend, bio mi je to zapravo treći posjet ovom, petom po veličini, najstarijem sveučilišnom mađarskom gradu. Zašto bi trebalo putovati u Pečuh? Uglavnom uz ime grada prve su asocijacije bizarna neoromanička katedrala sa četiri zvonika, skupocjeni Zsolnay porculan, aktivna hrvatska manjina, organizirana oko Hrvatskog doma (Horvát ház), te impozantna džamija na glavnom trgu grada. Nije samo hrvatski slikar Zlatko Prica rođen u Pečuhu: mnogo je poznatije u svijetu ime oca op-arta Victora Vasarelyija (rođen kao Vásárhelyi Győző).
No i prije svih ovih znamenitosti, a i svih onih koje naknadno otkriješ guglajući i pripremajući putovanje, na prvim koracima pečujskim ulicama čovjeka preplavi jedinstven ugođaj ovog grada. Taj se ugođaj prikazuje kroz intenzivnu živost i šarenilo. Fasade posebno kićene, nikad kičaste mađarske secesije reinterpertirane kroz postmodernu, koja u Mađarskoj slijedom okolnosti kasni, ali zbog toga nije manje svježa i originalna. Ulice prepune, kao da smo usred sezone u mondenom ljetovalištu, no turisti su ovdje u znatnoj manjini. Pečuh snažno podržava i njeguje tradiciju najstarijeg ugarskog sveučilišta, utemeljenog još 1367., te je utisak da su većinsko stanovništvo ovog grada studenti svih boja, rasa, jezika i kontinenata. Muzeje i spomenike povijesne i kulturne baštine posjećuju grupe učenika domaćih škola, koje se odgaja u poštovanju i ljubavi za prebogatu baštinu.
Skrb o baštini očituje se i u besprijekornom uređenju, konzervatorskim radovima koji traju na veličanstvenim spomenicima različitih kultura koje su dominirale Panonijom. Poldrug stoljeća, od 1543. – 1686., Pečuhom su, kao i većim dijelom Ugarske, vladali Osmanlije. Tursko nas je osvajanje, kao i kršćansko oslobođenje, svakako lišilo mnogih tragova srednjovjekovne kulture i umjetnosti, kao i ne manje vrijedne islamske kulture. No ipak, u gradu su sačuvane čak tri džamije, jedna od njih pregrađena u crkvu, ali sa sačuvanim jedinstvenim ugođajem islamske bogomolje. U ovom ćemo multnacionalnom gradu vidjeti i impozantnu sinagogu, koja svjedoči o negdašnjoj bogatoj židovskoj zajednici, kao i evangeličku crkvu, te srpsku pravoslavnu. Sve drugo nadvisuju četiri zvonika katedrale Svetih Petra i Pavla, izvorno romaničke, postradale u vrijeme osmanlijske uprave ali gotovo faksimilno obnovljene, sa mističnim romaničkim ugođajem.
Moderno je danas, na svakoj ogradici, rešetki, svemu gdje se može, vješati takozvane ‘lokote ljubavi’, no u Pečuhu ova moda nalazi možda najspektakularniji izraz: ni ne vidi se više na što je zapravo netko počeo vješati lokote jer je desetak slojeva lokota, koje se zaključavaju jedni na druge, sasvim pokrilo podlogu. Cijela prašuma lokota obješenih uz fasadu u biskupskoj četvrti, pomalo prijeti da svojim širenjem uzurpira i sam ulični prostor.
Pored četiri zvonika katedrale, svojevrstan je simbol grada porculan tvrtke Zsolnay. Karakterističan i prepoznatljiv kroz produkte sa plavozelenim i zlatnim prelijevanjima, vidljiv je ne samo u Zsolnay muzeju, nego i na pečujskim fasadama, kao i na raskošnoj fontani na glavnom trgu.
Ovaj grad živi intenzivno svoj život od jutra do večeri i obrnuto, diskretno se prepoznaje žestok mađarski temperament: parovi se nesputano ljube i grle na ulicama, žene su elegantne, u haljinama i salonkama idu i u kvartovski dućan, neće vas iznenaditi kada usred vreve susretnete pravovjernog muslimana, koji se klanja prema Meki, neometan od vreve koja ga okružuje, srednjoškolci i srednjoškolke po parkovima piju mnogo više od sokova i kokakole. Ukratko, grad u kojem se osjećate kao da ste ovdje već dugo, grad u kojem biste mogli ostati dugo …
…no da zaključim u stilu pravog kampanilista, Križevčana ‘iz uvjerenja’, pa sam potražio i poveznicu sa svojim gradom: u ispravi pečujskog biskupa Kalana, nekoj presudi iz 1193., prvi se puta spominju Križevci, odnosno ‘Ysan curialis comes de Kris’.
prigorski.hr