PONOS HRVATSKE Križevčanka Marina Hoblaj (rođ. Ježovita): Posvojenje djeteta je prekrasna stvar!

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković primio je u četvrtak dobitnike nagrade za humanost, hrabrost, poštenje i dobrotu Ponos Hrvatske. Među ovim sjajnim ljudima je obitelj Hoblaj i jedna Križevčanka, Marina Hoblaj, rođena Ježovita iz križevačkog naselja Peska.

Marina Hoblaj je kazala za prigorski.hr kako se ne osjeća kao neki heroj. – Radimo ono što volimo i živimo što vjerujemo, ali bili smo ponosni danas i predsjednik Sabora je održao lijepi govor, zahvalio svima i svi smo se osjećali ponosno. Desetero djece je prošlo kroz našu kuću – kazala nam je Marina i dodala kako je s djecom u kontaktu.

-Za mene je posvojenje prekrasna stvar. Svako roditeljstvo je odgovorno, a kad sam se odlučila sama sam se zapitala:  Hoću li gledati maloga sebe ili supruga ili želim pomoći djetetu koje me treba? Kad to posložite u glavi onda ne birate i samo želite pomoći djetetu – kazala je Marina.

Supružnici Marina (56) i Vladimir (58) Hoblaj iz Murskog Središća imaju šestero posvojene, a tijekom posljednjih 8 godina kroz njihovu je obitelj prošlo i 10 udomljene djece raznolikih životnih okolnosti. Danas sve njih nazivaju svojom djecom.

Nikad im nije bilo važno kakvo će biti dijete, koje dobi, nacionalnosti ili zdravstvenog stanja. Iako je Marina oduvijek željela biti mama, svoje majčinstvo nije zamišljala kroz posvajanje, no danas joj je drago što joj je kuća puna baš takve djece.

– Većina parova odluči se prigrliti tuđe dijete tek kao posljednju mogućnost ostvarenja svojih roditeljskih težnji. Naši su motivi bili ponešto drukčiji. Ja bih rekao da je sve počelo još i prije nego smo se Marina i ja vjenčali. Veći dio svoje mladosti proveo sam u bolnom traganju za smislom postojanja. Nisam se mogao zadovoljiti površnim odgovorima pa sam se jednom prilikom zapitao je li uopće fer da na svijet dovedem dijete kojemu ne bih znao reći što je svrha života. Tada mi se rodila pomisao da bi možda radije svoje očinstvo ponudio nekom već rođenom djetetu.

S vremenom smo supruga i ja svoje najveće odgovore pronašli u osobi i djelu Isusa Krista i to nam je dalo novu perspektivu života i nove ideale. Djeca su svakako dio tih ideala pa je izvorna zamisao o posvojenju time dobila i novu dimenziju i jedna novi zanos. Štoviše, meni je i žao kad posvojena djeca budu tek rezervna opcija, mislim da i ona zaslužuju da budu izvorno željena – kaže Vladimir koji je s Marinom ove godine posvojio svoje zadnje dijete, devet i pol godišnju djevojčicu koja polazi 2. razred osnovne škole u Murskom Središću te 1. razred baletne škole u Čakovcu.

Marina isprva nije bila oduševljena suprugovim prijedlogom za posvojenjem. -To me je navelo da preispitam svoje motive. Želim li ja biti majka djetetu koje me treba ili mi je važnije da u svojoj djeci vidim sliku i odraz sebe same? Bog je na moje molitve odgovorio i ljepše nego što sam uopće mogla zamisliti te vjerujem da mi je darovao majčinstvo uzbudljivije od onog kakvog sam si sama predstavljala.

Nismo ni primijetili da je naš prvi korak u ovu avanturu počeo kad smo htjeli pomoći mojoj sestri privremenim udomljavanjem njenog 9-godišnjeg sina. Elvis je s nama ostao sljedećih 20 godina te je i nama postao poput sina. No, naše prvo službeno posvojeno dijete bila je Barbara koju smo dobili 1990. godine. Donijeli smo je kući iz rodilišta kad je imala samo 15 dana, a danas je to predivna mlada žena, učiteljica po profesiji i udata majka dvoje male djece – ističe Marina.

Hoblajevi kažu da je Barbara bila toliko slatka djevojčica da su se bojali da će biti razmažena ako ostane jedinica. Zbog toga su se obratili Centru za socijalnu skrb gdje su im odgovorili da nemaju nikakve šanse za novo posvojenje jer će parovi bez djece uvijek imati prednost.

Posvojili djevojčicu oboljelu od celijaklije

– Onda smo ih pitali, ima li možda neko dijete koje je teže posvojivo? I tako smo dobili dvogodišnju Ivanu koja je bolovala od celijakije i još nekih sindroma. Nismo se uopće dvoumili da je želimo uzeti iako nismo baš bili svjesni što nas čeka. Ustvari, mi smo se za posvojenje uvijek odlučili prije nego smo vidjeli dijete jer nam je teško bilo prihvatiti pomisao da bi djeca svojim izgledom, stanjem ili ponašanjem unaprijed trebala zadovoljiti neka naša očekivanja. Ipak, prihvaćanje bolesnog djeteta za nas jest bilo novo i prilično zahtjevno iskustvo.

Između ostalog, dugo smo trebali kupovati i posebnu hranu u Austriji koja baš i nije bila jeftina. No, vidjevši djetetov napredak, sve smo zaboravili i dobili smo dodatno pouzdanje da se možemo s time nositi – kaže Vladimir dodajući da je Ivana danas sretno udana žena, i sama majka jednog djeteta.

Nakon posvajanja djece postali i udomitelji

Šest godina poslije, Marina i Vlado su posvojili petogodišnjeg dječaka s umjerenom mentalnom retardacijom. Nenad danas ima 26 godina, nije sposoban za samostalni život pa će trajno ostati u domu Hoblajevih. On svakodnevno odlazi na radionice u školu koje jako voli. Još im je svježa slika koliko su bili ganuti kad su po njega došli u Caritas a sva su se ostala djeca silno razveselila da je Neno dobio mamu i tatu. Ubrzo su shvatili da bi bilo dobro da Neno ima i brata, pa su se javili potaknuti TV prilogom o jednom sličnom dječaku iz Caritasa. No, preduhitrila ih je jedna druga obitelj, pa su im bile ponuđene sestre, tada jednogodišnja Elizabeta i dvogodišnja Nikolina koje su danas prekrasne odrasle djevojke, obje sretno zaposlene u svojoj struci.

Iako su Hoblajevi mislili da je time njihova obitelj upotpunjena, prije 8 godina su zatvorili svoje obiteljsko poduzeće i okrenuli novu stranicu svog života. S obzirom da im je kuća velika i da su kroz godine stekli iskustva s djecom, odlučili su se prijaviti za udomitelje. Uskoro su dobili tri dječaka u dobi od 11 godina, a vrlo brzo i 18-mjesečnu bolesnu djevojčicu. Ona je neposredno nakon poroda bila podvrgnuta operaciji srca i crijeva, te je do dolaska u njihov dom čak 17 puta bila hospitalizirana. Kako se u nadolazećim godinama ona uspjela lijepo oporaviti, bili su svjesni da bi njen premještaj bio previše traumatičan pa im je s vremenom dopušteno da ju sami posvoje kao svoje šesto dijete.

‘Živimo normalnim i običnim obiteljskim životom’

A od udomljene djece, Hoblaji trenutno skrbe za četvero koja su došla iz iste primarne obitelji. Sestra ima 15, a dvojica od troje braće 12 i 17 godina. Treći je navršio 19 godina, pa je time izašao iz sustava udomiteljstva. Iako se u međuvremenu i zaposlio, Hoblaji su mu ponudili da nastavi živjeti kod njih koliko god dugo želi do svog potpunog osamostaljenja. Od ostale djece koja su bila udomljena kod njih, sa svima s kojima im je to dopušteno oni još uvijek povremeno kontaktiraju. Bude im teško kad udomljena djeca odu od njih, pa svakom vele da njihovu obitelj mogu zauvijek smatrati svojom.

– Živimo normalnim i običnim obiteljskim životom. Iako nam je većina djece došla s problemima, sve smo nekako rješavali u hodu pa smo s vremenom stekli pouzdanje da valjda imamo dara za djecu – kaže Marina koja je udomiteljica i predsjednica Udruge udomitelja Međimurske županije. Ove godine su produžili licencu za udomljavanje na još 5 godina, a što se pak posvajanja tiče, vjeruju da im je Emica posljednja.

Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u kući

– Smatramo da se ljudi našeg vremena nepotrebno ustručavaju većeg broja djece misleći da se ne bi mogli nositi s izazovima i obvezama. No, naše je iskustvo da je živjeti u velikoj obitelji ljepše i lakše nego u maloj. Mi vjerujemo da su sva djeca koja su došla u naš život poklon od Boga, a Biblija nam je inspiracija i vodič za život. Pomažemo im oko zadaće, razgovaramo s njima, učimo ih vrijednostima života, vozimo ih na razne aktivnosti – kaže Vladimir koji je završio fakultet informatike, a mladost proveo kao profesionalni glazbenik nastupajući svojevremeno sa svojim grupama diljem Europe. 1989. godine su se on i Marina vratili kući kako bi preuzeli obiteljski posao od njegovih roditelja. Vladimir trenutno vodi dvije udruge – „Nadu za život“, koje je ujedno i utemeljitelj, te „ComestoneArts Hrvatska“, udrugu za kazališnu djelatnost u kojoj služi kao predsjednik i producent. Marina je udomiteljica, trgovac, vizažist, a prije svega domaćica i mama djeci.

Kad se svi uspiju okupiti, bude ih i preko 20-ak u kući. No, kad ih je i manje, kod Hoblajevih je uvijek živo. Na nedjeljnim se ručkovima prepričavaju događaji iz prethodnog tjedna i pune baterije za novi. Katkada odu na izlete, igraju se i društvene igre, a često im u goste dođu i prijatelji koji ih vole i podržavaju. Svojoj djeci nikada nisu tajili da im nisu biološki roditelji i otvoreno s njima o svemu pričaju.

Jandroković: Poklanjamo se vama koji ste to zaslužili

Dobitnike nagrade za humanost, hrabrost, poštenje i dobrotu “Ponos Hrvatske” za 2018. godinu, primio je danas predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković. Čestitao im je u svoje ime i u ime svih zastupnika u Hrvatskome saboru, zahvalio im i iskazao im duboko poštovanje za ono što su učinili te poručio kako njihovi životi imaju itekako smisla jer šalju poruku da se može i bolje i drugačije.

-Pokazali ste ljudskost, plemenitost i dobrotu. Pokazali ste brigu i spremnost žrtvovati se za drugoga. Nema većih vrlina i veće stvari za čovjeka nego kad se žrtvuje i živi za drugoga te kad smisao postojanja nađe u ljubavi i pomaganju, rekao je predsjednik Sabora Gordan Jandroković dobitnicima nagrade Ponos Hrvatske.

Istaknuo je kako ih upravo to što su učinili razlikuje. -Drago mi je da slavimo vašu dobrotu, jer općenito u našem javnom prostoru dominiraju druge teme, ono što je negativno, loše, banalno, glamurozno, materijalno, a zaboravljaju se prave vrijednosti i vrline. Danas je dan kada se svi zajedno poklanjamo vama koji ste to zaslužili, poručio je Jandroković.

-Vašim životima, naglasio je, šaljete poruku sunarodnjacima u cijeloj zemlji da se može drugačije i bolje, te da se isplati pronaći smisao u pomaganju drugome i žrtvovanju za druge. Što reći čovjeku koji je riskirao vlastiti život da bi spasio druge ili onome tko svoj život posvećuje brizi za djecu ili bolesne. Teško je tu pronaći riječi za iskazati vam poštovanje, zaključio je predsjednik Sabora čestitajući od srca dobitnicima nagrade na svemu što su učinili.

Nagradu “Ponos Hrvatske” 2005. godine utemeljio je dnevni list “24 sata”, a 2008. godine osnovana je i udruga Ponos Hrvatske za promicanje hrabrosti, humanosti i nesebičnosti. Nagradom se želi odati priznanje ljudima koji su svojim djelima pokazali iznimnu ljudskost, poštenje i dobrotu, inspirirali druge te svojom plemenitošću djelovali za boljitak zajednice.

Ponos Hrvatske/prigorski.hr