Povodom početka rukometne sezone u Prvoj rukometnoj ligi razgovarali smo s predsjednikom Rukometnog kluba KTC  Ivicom Katavićem o motivima bavljenja rukometom, o planovima s klubom, o trenutačnom stanju i ciljevima kluba.

Što Vas je motiviralo da krenete u projekt rukometa?

Što me motiviralo. Pa, ja sam još od mladih dana trenirao rukomet, još od osnovne škole i to na nagovor pokojnog profesora Čavleka, koji me uputio na treninge i na kraju sam rukomet igrao 12 i pol godina. Rukomet sam igrao na popularnom Bukvićevom igralištu. Nakon tih 12 i pol godina došle su i obveze, oženio sam se, posao i vidio sam da neću moći trenirati za potrebe kluba koji se tada natjecao u međužupanijskoj ligi. Odlučio sam pokušati pomoći rukometu. Organizirali smo se i krenuli u stvaranje malo jačeg kluba, koji je postojao, ali je bio u teškoj situaciji i treniralo se u teškim uvjetima. Dvorane onda nije bilo, svlačionice su prokišnjavale, dresovi su bili upitni, treniralo se s tri rukometne lopte, igrače se sakupljalo po kafićima i dogovaralo jel’ će se ići na utakmicu ili ne. To me je potaknulo da se pokuša nešto promijeniti u jednom boljem, pozitivnijem pravcu.

Kada je krenuo projekt?

To je sve skupa krenulo ima sad preko 20 godina. Prvi koraci su bili osposobljavanje prve ekipe, koja bi trebala biti nosioc, koja bi trebala biti poticaj mlađima da dođu ovdje.

Zašto baš rukomet?

Kao klinac sam započeo s nogometom, kao i većina, pa sam prešao na rukomet, pa sam na nagovor profesora Tomasa, nekih 6 mjeseci, se prebacio na odbojku i onda se zajedno s profesorom Tomasom vratio rukometu. Tako da rukomet mi je bio i ostao najveća strast, sportska ljubav.

Koja su očekivanje u ovoj sezoni?

Dugo vremena smo pokušavali stabilizirati klub. Krenuli smo od međužupanijske lige, pa smo stvorili jednu našu mlađu generaciju te ušli u 3. ligu, pa potom u 2. ligu, koju smo igrali jedno vrijeme  i s dva, tri iskusnija igrača uspjeli smo se probiti u Prvu ligu. Ova Prva liga je nešto što kvalitetom odgovara i našem klubu i našem gradu. Ona je zahtjevna, ali se igra jedan kvalitetan rukomet. Tu smo sad četvrtu godinu. Zbog reorganizacije Premijer lige, liga se smanjuje na deset klubova plus dva kluba u SEHA ligi. Iz lige ispada 6 klubova, a prva liga se cijepa na prvu ligu sjever i jug. Mislim da će biti puno, puno teže od iduće godine ostvariti neki zapaženiji rezultat, jer iz svake lige ide jedan klub, a ove godine će još uvijek ići 2 kluba. Mi smo jednostavno odlučili da kao sportski cilj, ne kao imperativ, ne kao neku bolesnu želju za rezultatom, postaviti ulazak u Premijer ligu. A tu je još i Bjelovar, koji je sada iz te lige ispao. Tu je i Split, koji također ima ambicija.

Nešto o igračkim kapacitetima za ovu sezonu?

Nekoliko igrača nas je napustilo, ali smo doveli nekoliko kvalitetnijih pojačanja kao što su Antunović i Henigman, ali naše najjače pojačanje Toni Pehar se teško povrijedio na pripremnoj utakmici, a očekivanja od njega su bila velika. Ovih dana ćemo vidjeti kakva je situacija. Ako će kojim slučajem morati operirati križne ligamente onda je za njega ova sezona završena.

Jesu li Križevci prepoznali rukomet?

Mislim da jesu. Unazad dvije, tri godine, dakle od ulaska u Prvu ligu u gradu se osjeća jedna pozitivna rukometna atmosfera. Je li se to poklopilo s nekim lošim rezultatima u drugim sportovima, ne znam, ali mislim da su naši Križevčani prepoznali rukomet. Veliko je zadovoljstvo igrati pred 300-ak navijača, koji stvore jednu jako lijepu atmosferu. Veseli me to što me ljudi na cesti zaustavljaju i pitaju kada je utakmica, kako je završila prošla i sl. i to ne ljude koje viđam da se bave sportom, nego ljudi koji su se zaljubili u rukomet i koji nas s užitkom prate.

Jeste li zadovoljni s infrastrukturom odnosno zadovoljava li ona vaše prvoligaške potrebe?

Realno infrastruktura nam je najveći problem. Na sreću ovaj grad ima jako puno sportaša, ima ih preko 2000 registriranih. Veliki broj njih je vezan za sportsku dvoranu. S obzirom da je to i školska dvorana, ona je na raspolaganju od 17.30 do 23.00 sata. U tih nekoliko sati smjestiti sve te klubove svaki dan s odgovarajućim treninzima je jako teško. Prvoligaški i premijerligaški klubovi osim prve ekipe moraju imati i drugu ekipu, igrače iz mlađedobnih kategorija, moraju imati i kadete, mlađe kadete ili dječake, koji se natječu u redovnim natjecanjima. Realno bi bilo da svaka od tih ekipa ima po 3 termina i tu dolazimo do brojke od 12 termina u dvorani, što je trenutačno neostvarivo. Ja nemam kome što zamjeriti i ostali se moraju baviti sportom. Nužna je još jedna dvorana, jer djeci ne možemo pružiti adekvatne uvjete i teško ćemo ih moći zadržati, a to nam svima mora biti cilj.

Kako napreduje škola rukometa?

Imamo Ivana Šimoneka koji vodi školu rukometa. Na našu sreću puno djece je zainteresirano i trenira rukomet. Rukomet je popularan, dinamičan, atraktivan. U školi se dobro radi. Napominjem  još jedanput nama trebaju bolji uvjeti da bi mogli raditi i ozbiljno se baviti rukometom i da na kraju možemo reći da ovaj klub može dugoročno ostvarivati dobre rezultate.

Kako ste se odlučili preuzeti ženski rukometni klub Mlinar?

Ja Vas ovdje moram ispraviti. Mi nismo preuzeli klub. Kada smo obavili razgovor s ljudima iz ženskog rukometnog kluba Mlinar prva stvar koju sam ja želio podvući da jednostavno nisam se u mogućnosti baviti ženskim rukometom u onoj mjeri s kojom se bavim s muškim rukometom, jer osim rukometa imam i privatnih i poslovnih obveza. Mi smo tu njima uskočili kao jedan sponzor kako bi se klub mogao natjecati u Drugoj ligi. Oni imaju svoju upravu, svojeg predsjednika, svoje ciljeve, svoju politiku kluba. Taj klub ima specifičnu situaciju. Većina djevojčica kada završi školu ode u Zagreb ili dalje na fakultet i tu se gube kadrovi. Poznato je da su križevačke rukometašice prisutne u prvoligaškim i premijerligaškim klubovima. Ne treba posebno spominjati da je Jelena Kajfež godinama u Trešnjevki, sada su sestre Kalaus prešle u Lokomotivu na posudbu, pa tu su i sestre Beljo.

KTC igra Prvu rukometnu ligu, ne naplaćujete ulaznice, imate li namjeru u skorije vrijeme uvesti plaćanje ulaznica za utakmice?

Ne. To je moja odluka. Mi kad smo igrali međužupanijsku ligu, kad smo igrali treću ligu, mi smo znali za 40, 50 ljudi koji će doći. To su ljudi koji su i onda voljeli rukomet. Ti ljudi i danas vole rukomet. I sada kad smo ušli u prvu ligu i sad kazniti te ljude što su bili vjerni svih ovih godina bilo bi bezobrazno, ne bi bilo korektno. S druge strane se postavlja pitanje zakonskih preduvjeta za prodaju ulaznica npr. fiskalizacija. U principu odlučili smo omogućiti Križevčanima da gledaju rukomet bez da za to posežu u svoj džep. S obzirom na ova teška vremena mislim da je ljudima potrebno da dođu dvoranu da se opuste, da se zabave, da se izviču.

Za kraj, poruka za čitatelje portala prigorski.hr.

Pozivam sve ljude da dođu u dvoranu. Pozivam ih da prate naše lokalne medije. Po gradu su izvješeni plakati kad igramo i s kim. Ulaz je slobodan. Mjesta ima dovoljno. Ja garantiram da će naši dečki u svakoj utakmici proliti zadnju kap znoja za pobjedu i da će svi otići zadovoljni iz dvorane.

Gospodine Katakvić, hvala Vam na Vašem vremenu i puno uspjeha u nastavku sezone.

prigorski.hr