Mladi fizičar Andrej Dundović iz Križevaca nedavno je doktorirao na Sveučilištu u Hamburgu. Tom prilikom porazgovarali smo o temi njegove doktorske disertacije, ljubavi prema fizici, planovima, povratku u Hrvatsku, hrvatskom obrazovnom sustavu i njegovom slobodnom vremenu, piše glaspodravine.hr.

Doktorirali ste na Sveučilištu u Hamburgu, a tema disertacije je “O anizotropijama visoko-energetskih kozmičkih zraka”. Kako biste laicima objasnili o čemu se točno radi?

Kozmičko zračenje kao fenomen povećanja intenziteta zračenja s nadmorskom visinom otkriven je početkom 20. stoljeća. S obzirom na to da je otkriveno da to zračenje nedvojbeno dolazi „odozgo”, iz svemira, nazvano je kozmičko. Unazad zadnjih stotinu godina mnogo toga je otkriveno o naravi kozmičkog zračenja. No, neka važna pitanja o kozmičkom zračenju, odnosno kozmičkim zrakama, još uvijek ostaju neodgovorena. Jedno od najvažnijih je odakle u svemiru dolaze čestice tih opaženih najviših energija.

Problem u određivanju njihovog izvora proizlazi iz činjenice da su električki nabijene pa se njihova putanja nužno zakreće u sveprisutnim magnetskim poljima koja ispunjavaju svemir. Ta okolnost onemogućuje da se jednostavno pogleda u smjer iz kojeg dolaze i identificira neki od svemirskih objekata kao njihov mogući izvor.

To je ključna razlika u odnosu na klasičnu astronomiju gdje možemo sa sigurnošću reći da vidljiva svjetlost koja nam dolazi u teleskop ili u oko iz recimo zvijezda Velikog medvjeda zbilja dolazi iz objekata koji se nalaze na tom dijelu neba. Ono što analiza dolaznih smjerova kozmičkih zraka pokazuje da su svi smjerovi gotovo posve jednako zastupljeni ili kako mi to kažemo u fizici – posve izotropno – kao da se izvori nalaze savršeno pravilno raspoređeni posvuda u svemiru. Ipak, najnoviji eksperimentalni rezultati pokazuju da na onim najvišim energijama postoji mala neravnoteža i da više kozmičkih zraka dolazi s jedne strane galaktike nego s druge. To pak zovemo anizotropijom.

U svom radu bavim se upravo teorijskim modelima koji mogu dovesti do tih eksperimentalnih rezultata kako bih smanjio različite mogućnosti od kuda te kozmičke zrake zapravo dolaze. Diskutiram koji sve fizikalni uvjeti moraju biti zadovoljeni da bi, recimo, neka radio-galaktika u našem susjedstvu bila izvor kozmičkih zraka.

Tijekom rada na doktoratu, radili ste kao znanstveni novak na Sveučilištu u Hamburgu – kako je izgledalo istraživanje, koliko dugo ste radili na disertaciji?

Moj je doktorat financiran iz projekta koji se bavi visoko-energetskim kozmičkim zrakama stoga sam primarno bio usmjeren okvirnim ciljevima tog projekta, a to je uključivalo teorijski rad, analizu eksperimentalnih podataka te terenska dežurstava u sklopu međunarodne znanstvene kolaboracije Pierre Auger koja vodi opservatorij visoko-energetskih kozmičkih zraka u Argentini.

Disertacija obuhvaća glavninu mog istraživačkog rada u protekle tri i pol godine, koliko je sveukupno doktorat trajao, premda postoje i neke teme koje sam istraživao, a koje u konačnici nisam uvrstio u sadržaj teze, što zbog njihove nedovoljne dovršenosti, što zbog bojazni da se tekst i argumentacija ne raspline previše u širinu i tako postane samo kompilacija različitih tema.

Osvijestio sam da naša zemlja ima prednosti kojih redovito nismo svjesni kad živimo u njoj – ugodnu klimu s puno sunca, veliku prirodnu raznolikost, zdravu hranu, međutim, sve te prednosti nestaju ako čovjek ne može naći posao koji ga motivira i koji bi mu omogućio materijalne uvjete dovoljne za dostojanstven život

Odakle interes za fiziku?

Ako od malena izluđujete odrasle s postavljanjem tisuće raznih „kako” i „zašto” pitanja, mislim da u konačnici nužno dođete do interesa za ono fundamentalno, a fundamentalno, barem u kontekstu prirode, vjerojatno je najbolje danas utjelovljeno u fizici. Tako da je fizika za mene sigurno bila predodređena još i kad nisam znao što je fizika. Nakon završetka srednje škole, kad je došao trenutak odluke o budućoj profesiji, bilo je samo pitanje samopouzdanja hoću li se odlučiti za taj poziv ili ne.

Odlazak na državno natjecanje iz fizike u zadnjem razredu srednje bilo je to koje je donijelo taj impuls potreban da se odlučim za fiziku. S dodatnim znanjem, danas ipak shvaćam da je moj interes širi od fizike, no i dalje s fizikom u centru – to je interes za filozofijom prirode koja objedinjuje filozofiju i sve prirodne znanosti. Ta je profesija doduše već iščezla krajem 19. stoljeća, a danas je preostao samo relikt u formi naslova dodijeljene mi doktorske titule „doctor rerum naturalium” (doktor prirodnih stvari).

Diplomirali ste na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Kako je izgledao Vaš put od diplome do doktorata? Kako to, i zašto, ste se odlučili za odlazak u inozemstvo?

Mogućnosti za ostanak u akademskim vodama u Hrvatskoj nakon diplome, nažalost, bile su vrlo ograničene, pogotovo u područjima mog interesa, stoga je odlazak u inozemstvo bio neminovan. Tragajući za odgovarajućim doktoratom vani, paralelno sam radio prvo kao nastavnik fizike u sesvetskoj gimnaziji, a zatim i kao asistent i laboratorijski tehničar na svom matičnom fakultetu. Otprilike 10 mjeseci nakon diplome, otvorio se natječaj Sveučilišta u Hamburgu za doktorandsku poziciju iz astrofizike na koji sam se prijavio jer je ta pozicija predstavljala dobar presjek onoga što sam tražio. Nakon prolaska prvog kruga selekcije kandidata te nakon jednotjednog boravka u Hamburgu na intervjuima i upoznavanju s istraživačkom grupom, ponuđena mi je pozicija koju sam i prihvatio.

Koji su Vam planovi?

To mi je teško reći s obzirom na nepredvidivost istraživačke karijere u kontekstu današnje znanosti. Želja mi je nastaviti se baviti istraživanjem koje me zanima i motivira, ali tražim način kako tu želju ostvariti bez suviše velikih žrtvi u vidu seljenja po nepreglednom nizu privremenih poslijedoktorskih pozicija po raznim stranama svijeta, što danas predstavlja uobičajenu praksu u fizici, ali i rak-ranu cijelog svjetskog znanstvenog sustava koji većinu znanstvenog kadra pretvara u prekarne radnike držeći ih u poražavajućim radnim uvjetima. U takvim se uvjetima teško može raditi sustavno znanstveno istraživanje.

Od idućeg mjeseca radim na Znanstvenom institutu Gran Sasso u Italiji na poslijedoktorskoj poziciji koja će trajati do dvije godine, ali dugoročno nadam se nekom trajnijem i sigurnijem rješenju u kojem bih se mogao više posvetiti izazovima iz kozmologije i astrofizike, a manje tehničkim obavezama koje dolaze s čestim seljenjem u nove sredine. Želja mi je, s motiviranim kolegama koji dijele sličnu sudbinu, osnovati Kozmološki centar u našem kraju u kojem bi se bavili fundamentalnim istraživanjima, ugošćavali renomirane znanstvenike, popularizirali tematiku kozmosa te prenosili znanje na nove generacije. Neke od tih aktivnosti radimo kroz križevačku astronomsku udrugu Perzeidi, ali bi osnivanjem Centra to podigli na višu razinu od čega bi lokalna sredina itekako imala koristi.

Razmišljate li o povratku u Hrvatsku i zašto?

Naravno da razmišljam o povratku u Hrvatsku jer, pored toga što tu živi većina mojih prijatelja i obitelji, postoje i neke objektivne pogodnosti zašto živjeti u Hrvatskoj. Za vrijeme boravka i posjeta drugim zemljama, osvijestio sam da naša zemlja ima prednosti kojih redovito nismo svjesni kad živimo u njoj: ugodnu klimu s puno sunca, veliku prirodnu raznolikost, od šuma, preko planina pa do mora, još uvijek lakše dostupnu kvalitetnu i zdravu hranu, otvorene i prijateljske ljude s kojima se lako ostvaruje komunikacija. Međutim, sve te prednosti nestaju ako čovjek ne može naći posao koji ga motivira i u kojem vidi svoje ostvarenje te koji bi mu omogućio materijalne uvjete dovoljne za dostojanstven život. Tada se moraju napraviti kompromisi, a oni možda ne uključuju povratak u Hrvatsku.

Ako uspoređujete naš i inozemni obrazovni sustav, u čemu je razlika, koje su prednosti, a koji nedostaci? Što biste kod nas mijenjali?

U razgovorima s mnogim kolegama iz drugih zemalja imao sam prilike iz njihovih osobnih iskustava doznati o obrazovnim sustavima širom svijeta. Zaključujući na temelju toga i svog iskustva u Hrvatskoj, u našem sustavu neki aspekti, spletom okolnosti, trenutno su bolji, ali neki lošiji, ili čak mnogo lošiji u usporedbi s, recimo, zemljama Zapada.

Na primjer, praksa dizanja kredita za plaćanje visokih školarina vani je uobičajena praksa, čak i u najbogatijim zemljama, što mlade ljude ostavlja u dugovima od desetak tisuća eura i to je po mom mišljenju sramota društva. Umjesto da potiče znanje koje je na korist svih, društvo ga penalizira stavljajući ga u ekonomske kategorije, odnosno tretirajući ga kao robu. Nažalost, u Hrvatskoj je vidljiva ista tendencija povećanja školarina i drugih troškova u visokom obrazovanju, ali srećom donekle usporena zbog i dalje jakog nasljeđa ideje besplatnog obrazovanja te otpora studentske populacije. No moram priznati da ne znam kakva je situacija u zadnjih par godina od kada više nisam u doticaju s našim visoko-obrazovnim sustavom.

U Hrvatskoj je i velik problem ispod-prosječan standard nastavnoga osoblja jer stvara spiralu prema sve nekvalitetnijem obrazovanju: u prosjeku negativna selekcija kadrova zbog loših uvjeta te opterećenost istih ogromnim satnicama i administrativnim obavezama rezultira padom kvalitete znanja učenika, što pak dugoročno dovodi do pada kvalitete u idućim generacijama učitelja i nastavnika. Naravno da postoje iznimke koje uspijevaju usprkos sustavu, a ne zahvaljujući njemu, ali kvalitetan obrazovni sustav ne može počivati na iznimkama.

Kad govorimo o nastavnom sadržaju, mislim da ću tu ponoviti ono što većina tvrdi, a to je da su naši učenici prisiljeni učiti toliko različitih predmeta, posve nepovezanih, a još gore, i same nastavne cjeline nemaju jasnu motivaciju pa se sve svodi na učenje bespotrebnih i izoliranih podataka. To nije nimalo prirodno usvajanje gradiva i stvara od učenika mašine za memoriranje, a ne kritičko i sveobuhvatno promišljanje. Neke zemlje tom su problemu puno bolje pristupile, poput Finske koja ima puno manje opterećenja nastavnog osoblja, stimulira njihovo usavršavanje te daje više kreativnog prostora. Ipak, mislim da u rijetko kojoj zemlji obrazovanje prosperira jer u današnjem svijetu znanje se promatra kao nešto za što mora postojati ekonomska računica, a ne kao vrijednost po sebi kojoj kao civilizacija moramo težiti. Ekonomska pozadina tada preferira tehnička i brzo primjenjiva znanja, a ne apstraktna koja potiču kritičko promišljanje i radikalno nove ideje koje mogu donijeti kvalitativnu promjenu. Hrvatska tu nažalost samo prati globalne trendove. Treba ulagati u ljude, a ne u pametne ploče i tablete.

Čime se bavite u slobodno vrijeme?

Priznajem da mi je teško razlučiti što je slobodno vrijeme jer učenje i istraživanje redovito ispunjava gotovo svaki dostupan trenutak. Rekao bih da je bavljenje ovom profesijom ujedno i način življenja. A istraživanje se lako protegne u različite smjerove. No ako bih ipak bio konkretan i rekao što sustavno istražujem pored fizike, onda je to posljednjih godina fotografija koju po mogućnosti kombiniram s boravkom u prirodi.