Prošle su dvije i pol godine otkako je Zoran Homen odradio posljednji dan kao ravnatelj Gradskog muzeja Križevci. Ušavši u umirovljenički svijet, nastavio se baviti svojim primarnim poslom, slikarstvom, restauracijom i pedagoškim zvanjem. Sreli smo ga na likovnoj koloniji u Peterancu i poveli razgovor iz domene njegova interesa. Najviše smo za glaspodravine.hr razgovarali o vrijednostima koje kriju naše crkve.

Čini se da vas mirovina nije umirovila. Jesmo li u pravu?

Otkako sam u mirovini, slikarski sam aktivniji. Radim za potrebe crkvi i samostana slikajući svece. Nalazim vremena i za svoj pedagoški angažman kroz vođenje slikarske škole u Križevcima i Bjelovaru što me i dovelo danas u Peteranec na manifestaciju Galovićevo leto. U ovom inspirativnom prostoru, uz druženje, imat ćemo svojevrsnu terensku nastavu.

Ima li slikarstvo danas smisla?

Slikarstvo je posebna ljudska djelatnost, neki bi rekli da se radi o Božjem daru pojedincu. Malo je ljudi koji su sposobni prenijeti osjećaje, ugođaj prostora ili ljudskog djelovanja na platno ili papir. Potez kistom ili olovkom osobno je iskustvo slikara. Uvijek ćemo znati koju čašu ili jabuku su dva različita slikara prenijela na platno, ali njihova interpretacija istog predmeta bit će različita. Slika, taj dokument ljepote, interesantan je promatraču upravo stoga što na specifičan način prikazuje objekte u prostoru.

Predan sam hiperrealizmu i moje je oko baždareno tako da primjećuje brojne nijanse boja koje prenosim na svoje slike. Tako naslikani predmet u promatraču pobuđuje spoznaju o prisutnosti boja kojih možda nije bio svjestan. On počinje uživati u umjetničkom djelu. Fotoaparati nisu u mogućnosti na taj način interpretirati objekte.

Oslikavate sakralne objekte i restaurirate djela po crkvama i samostanima pa ste samim time upoznati s vrijednostima koje se nalaze unutar njihovih zidova. Može li se posjetiteljima naše županije ponuditi razgledavanje vrijednih djela sakralne umjetnosti?

Što se tiče vrijednosti koje posjeduju naše crkve, njima zaista možemo biti zadovoljni. Imali bismo još vrjednijih djela u njihovu posjedu da nisu poharane u tursko doba. Djela iz doba romanike i gotike spaljena su ili na drugi način uništena. Stoga je freska iz 14. stoljeća koju nalazimo na Kalniku u crkvi svetog Brcka izuzetna rijetkost i velika vrijednost.

Danas u sakralnim objektima možemo uživati u freskama i slikama nastalim u baroku ili nekom bližem razdoblju i tu nalazimo dosta vrijednih djela. U Križevcima postoji jedan od najljepših mramornih baroknih oltara kojeg je sredinom 18. stoljeća izradio glasoviti talijanski kipar Francesko Robba. Križevačku grkokatoličku katedralu Presvete Trojice krajem 19. stoljeća obnavljao je arhitekt Hermann Bollé. On je okupio najbolje slikare hrvatske moderne i dao im je oslikati tamošnji ikonostas. Oslikali su ga Bela Čikoš Sesija, Mato Celestin Medović, Ivan Tišov i drugi poznati slikari.

Njima možemo zahvaliti na impozantnim prizorima iz života svetaca i zbog njih se Križevci mogu pohvaliti da u svom središtu imaju pravi biser sakralne umjetnosti. Fantastična djela nalazimo i po manjim crkvama diljem županije, kao na primjer u Kuzmincu. One su same po sebi interesantne, osim toga, u njima je smješten vrijedan inventar koji možda nije u svakom trenutku dostupan posjetitelju.

Čuvaju li se u dovoljnoj mjeri spomenute dragocjenosti i postoji li svijest o njihovom značaju?

Spomenut ću ponovno fresku iz 14. stoljeća u crkvi svetog Brcka. Kad je električar davnih dana uvodio struju u taj objekt, bez pardona je zaštemao fresku ne bi li provukao kabel po zidu. Da netko na sličan način postupi u razvijenom dijelu Europe, kosu bi si počupali, a mi smo tada takav nakaradni odnos prema kulturnoj baštini prihvatili kao normalnu pojavu. Bilo je i slučajeva u kojima su neuki ljudi u smeće bacali stare i vrijedne misnice smatrajući ih običnom starudijom. Srećom, nešto od toga se sačuvalo i poslije je bilo izloženo u Muzeju za umjetnost i obrt.

Čak su svojevremeno pojedini svećenici stari, ručno rađeni, vrijedan namještaj mijenjali za novi od iverice. Uglavnom, bilo je svega. Ipak, u posljednje vrijeme odnos prema vrijednim slikama i antiknim predmetima u sakralnim objektima drastično se promijenio. Crkve su obnovljene, a slike, kipovi, namještaj i ostali inventar također nerijetko završavaju u brižnim restauratorskim rukama u Zagrebu ili Ludbregu.

Jesu li svećenici svjesni vrijednosti predmeta koji ih okružuju? S druge strane, bili smo svjedoci pojave da se u crkve unosio kič.

Veliku ulogu igra obrazovanje svećenika koji studiranjem povijesti umjetnosti uviđaju vrijednosti inventara crkve. Kako je naša županija podijeljena u dvije biskupije, bjelovarsku i varaždinsku, tako u očuvanju vrijednih djela ogromnu ulogu igraju naša dva biskupa. Ne samo to, oni imaju odgovornost da se prostor ne obezvrijedi kičem.

Koliko mi je poznato, monsinjor Vjekoslav Huzjak izrazito pazi na dignitet sakralnih objekata i njihovih unutrašnjosti. Ne dozvoljava da po zidovima crkvi vise slike kojekakvih amatera. S druge strane, biskupi iniciraju da se mnogi predmeti koji su nestručno bojani, danas vrate u prvobitno stanje. Dakle, kao što rekoh, briga za vrijednosti koje posjedujemo po crkvama danas je na mnogo višoj razini nego što je bila prije nekoliko godina, odnosno desetljeća.

Nedostaje li Koprivničko-križevačkoj županiji popis vrijednih djela sakralne umjetnosti kojeg bismo stavili u funkciju turizma?

Vjerujem da popis vrijednosti postoji, ali on nije prezentiran i rađen u svrhu turizma. Križevci su u tom smislu na zadovoljavajući način prezentirani javnosti. No, sad bi svaka sredina za sebe trebala vidjeti što je u njoj vrijedno prezentacije turistu ili stručnoj zajednici. U tom smislu, ne smijemo zaboraviti ni priče koje se vežu uz pojedini kraj. One u turističkom smislu mogu biti visokovrijedne, poput nekog umjetničkog djela.