Kao i u svakom sportu, pa tako i u košarci vrlo je mali broj ženskih službenih osoba, pogotovo kada je riječ o muškim selekcijama i utakmicama. Ipak, ponekad imamo priliku gledati i pripadnice ljepšeg spola na parketu. Primjerice, publika je ove sezone mogla vidjeti kako jedna žena, Nevenka Mravlinčić vodi mušku seniorsku ekipu, onu Labrade 1971 – Žurko. Iako ne bi trebali gledati na to s čuđenjem, svakako da je gledateljima to bio jedan pomalo neočekivani novitet.
Situacija u suđenju po pitanju žena je nešto drugačija. Iako ih je i dalje puno manje od muškaraca, na njih se više ne gleda s dozom sumnjičavosti. Gledatelji su se navikli da utakmice sude i žene, ali unatoč tome i dalje postoje situacije kada s tribina čujemo razna dobacivanja na njihov račun. O tome kako je biti košarkaška sutkinja reći će nam nešto više 27-godišnja Danijela Korade.
Danijela je odrasla u Križevcima gdje je završila osnovnu i srednju školu, a upravo se u Gimnaziji prvi put susrela s košarkom. Pridružila se zapisničkom stolu te je zbog njega gotovo svaki vikend bila na nekoj utakmici.
„Kako sam provodila dosta vremena u dvorani, jednom je došla suditi mlada djevojka. Bila sam oduševljena i pomislila kako bih i ja mogla pokušati. Položila sam test iz poznavanja službenih pravila i FIBA „beep test“. Tako je sve krenulo prije gotovo 10 godina“, prisjeća se Danijela.
Rijetko tko se sjeća i zna da je Danijela u osnovnoj školi bila rukometna golmanica, no kako kaže, to je kratko trajalo jer su stradavali prsti, a zbog toga je patilo sviranje klavira.
Križevčanka posljednje dvije sezone sudi najjači rang ženske košarke u Hrvatskoj, a svega par djevojaka se nalazi na toj listi. Progovorila je i o izazovima s kojima se suočavala tijekom svoje karijere.
„Najduže je trebalo da ljudi u dvorani (treneri, igrači i publika) steknu povjerenje u mladog, ženskog suca. Svaka utakmica je neka škola. Ponekad se rade razni pritisci, toga ima u svakom sportu, no treba ostati pošten i pustiti ekipe da same odluče o pobjedniku. Naravno da je bilo neugodnih situacija na terenu, no i to je dio sudačkog posla. Vodim se za onim – ako ja tebe poštujem, poštuj i ti mene. Smatram da su suci na terenu da provode službena pravila. Nema ljepšeg kada utakmica završi s pola koša razlike, a obje ekipe pruže ruku. To je nešto čemu težim svakom novom utakmicom.“
„Danas je normalno kada se pojavim na terenu, s više nezlonamjernih i čak simpatičnih komentara. Moram reći da su me kolege suci prihvatili kao svoju, ravnopravnost i međusobno poštovanje je nešto što je pomoglo u savladavanju izazova“, nastavlja Danijela.
Suđenje je Danijeli dalo puno više od same financijske koristi. Prije dvije godine je sudjelovala na Međunarodnom FIBA kampu za sutkinje u Sloveniji kao predstavnica Hrvatske među još 30-ak djevojaka iz Europe.
„Smatram da me ovaj poziv učinio čvršćom i bogatijom osobom, ali ne samo u financijskom smislu već i zbog prijateljstva koja sam stekla. I danas se redovito čujem s tri djevojke (Švicarska, Crna Gora, Srbija) koje sam upoznala na kampu u Sloveniji. Povezala nas je košarka, a danas nas veže lijepo prijateljstvo.“
Da bi se dosegla jedna visoka razina suđenja potrebno je i puno žrtve, a svatko tko bolje poznaje Danijelu zna koliko je uložila u sebe.
„Poznavanje košarkaških pravila i fizička forma su temelj bez čega se ne može, sve više uloženo se isplati. Gledam dosta utakmica, s kolegama komentiram zanimljive situacije jer nikad ne znamo što se može dogoditi nama na našim utakmicama i kako bi reagirali.“
Najviše joj nedostaju seniorske utakmice kada završi taj dio natjecanje, ali kako kaže i pred ljeto bude dosta završnica prvenstva Hrvatske za mlađe kategorije te međunarodnih turnira koje rado sudi. Kroz tjedan je na poslu u Zagrebu nakon kojega je na treningu u teretani ili na nekoj utakmici, a vikendom uvijek nađe vremena za društvo i odmor od obaveza.
„Tko krene u suđenje samo radi zarade, neće dugo ostati. Barem ne na početku. Izgubiš cijeli dan na putovanje i samu utakmicu – sve za 50 kuna. Moraš suditi iz ljubavi, a zarada koja dođe s napredovanjem je samo dodatni plus“, Danijelina je poruka za kraj intervjua.
Vedran Vlahović/prigorski.hr
Foto: Vedran Vlahović, Danijela Korade arhiva