Posebna je prilika kad možete ugostiti Vlastu Delimar, najveću živuću performersku umjetnicu u Hrvatskoj, te jednu od najvećih na međunarodnoj performerskoj sceni. Uskoro će, naime, Vlasta u Križevcima u sklopu Culture Shock Festivala, nastupiti sa svojim novim performasom pod nazivom ‘Pravo na orgazam iznad 60-te’. Istom prilikom bit će publici CSF predstavljena njena knjiga istog naslova, ‘Pravo na orgazam iznad 60-te’.
Vlasta Delimar nikad nije zazirala od ‘vrućih’ tema i problema, a ovaj puta zahvaća dva problema istovremeno: osjetljivu temu orgazma, kao i osjetljivu temu latentne diskriminacije osoba iznad određene životne dobi. Kad govorimo o orgazmu, ne kao fiziološkoj senzaciji nego kao društvenom fenomenu, svakako moramo krenuti od Wilhelma Reicha.
U svojim studijama, od kojih je više nego jedna posvećena orgazmu, Reich se podrobno bavi i nečim što on definira ‘društvenom kontrolom orgazma’. Svako društvo, država, ideologija, nastoji ući u spavaće sobe svojih građana, ne zbog nastranog voajerizma nego zbog toga što kontrolom orgazma, istovremeno kontroliramo i sreću, raspoloženje, te mentalno stanje svojih građana. Zato su sve ideologije pune ‘etičkih normi’ koje nisu ništa drugo nego kontrola orgazma.
Međutim, Vlasta, pored ovog osjetljivog pitanja, koje ne dotiče u svom radu prvi put, odlazi korak dalje: u današnjem ušminkanom, savršenom, konzumerskom društvu ambalaže i savršenog izgleda, treća životna dob postaje neugodni višak.
Volimo gledati mlade, savršene, volimo da nas njihova pojava seksualno potiče, hvalimo se godinama koje smo imali davno da ne bismo bili prezreni zbog koje dekade ‘viška’, a posebno ne želimo razmišljati o tome da bi ti ljudi koji nam kvare savršenu sliku, imali još neka prava na tjelesne aktivnosti udvoje… Nije li tu negdje suština ideje vašeg performansa?
Prvo sam krenula od ljudskih prava o kojima se u zadnje vrijeme govori sve više. No ako se osvrnemo na Ustav RH i zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji kaže da: Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.
I ako proučimo koja su sve ljudska prava zastupljena od raznih diskriminacija i nasilja, uočit ćemo da ne postoji temeljno ljudsko egzistencijalno pravo na uživanje tj. pravo na orgazam. Eto ja sam svim tim pravima dodala pravo na orgazam jer smatram da nam uživanje kroz orgazam daje veću mogućnost da budemo slobodni.
No kako ovo naše korumpirano čovječanstvo ne želi dozvoliti da budemo zadovoljni i slobodni došlo je do društvene kontrole orgazma a da bi se ta kontrola još pojačala naravno da su u nemilosti starije osobe i osobe treće dobi. Tako sam odlučila da nakon što sam navršila 60 godina izvedem ovaj performans kada i iz vlastitog iskustva mogu govoriti o diskriminaciji koja se i meni događa. Isto tako ne smijemo zaboraviti da naša spolnost postoji dokle god smo živi.
80-ih sam čitala knjigu Shere Hite koja vrlo studiozno i cjelovito obrađuje žensku seksualnost te između ostalog kaže kako nas u budućnosti čeka novo shvaćanje seksualnosti kao univerzalne spolne energije. Na žalost gadno se prevarila.
Ne samo da nije došlo do univerzalne spolne energije nego smo se vratili tko zna koliko koraka unazad. Seksualna revolucija iz šezdesetih nije donijela apsolutno ništa. Pa se pitamo što se radilo svih tih godina i kako si i dalje dozvoljavamo da se manipulira našim slobodama i pravom na uživanje.
Nakon našeg susreta slučajno sam slušala Katolički radio u autu. Profesorica Slavica Dodig govorila je o poznatim ženama iz Starog zavjeta te između ostalih o Mariji Magdaleni za koju je napomenula da se lik Marije Magdalene krivo interpretira tj. da ona nije bila bludnica već da je zapravo bila grešnica koja je eto zgriješila pod utjecajem sedam zloduha.
Dakle stav crkve i dalje nam ne dozvoljava pravo na uživanje kao što ne može priznati uživanje Marije Magdalene kao bludnice već ju proglašavaju grešnicom što je zaista tužno čuti danas u 21. stoljeću. Isus je zaštitio ženu koja se odavala uživanju a ne kako crkva želi napraviti cenzuru te joj pripisati da jadna nije znala što čini pod utjecajem đavola. To je bajka za nepismeni narod.
Zlodusi ili đavoli i mnogi drugi zastrašujući alati s kojima se manipulira prestrašeni narod koji se u konačnici boji vlastitog uživanja… I kada shvatimo da se to događa pojačano u današnje vrijeme u suradnji klera uz podršku državnog ustroja onda je to vrlo zabrinjavajuće. Zato mi je odlična zadnja rečenica teksta Andreja Mirčeva: Razbiti izloge, mogla bi glasiti spasonosna parola. Dodirnuvši bližnjeg, zaplesati strasno na ulicama u kolektivnom orgazmu koji prevladava razdor i usamljenost slike.
Ovaj performans je atipičan za sve ono na što smo navikli: nije eksplicitan. Poznati ste po svom bavljenju odnosa prema tijelu i prema vlastitoj tjelesnosti, onome što se obično prepoznaje kao promicanje golotinje.
No ovaj je performans veoma pasivan i gotovo decentan. Pa ipak mala izjava koja sažima njegov sadržaj, koju pokazujete tokom performansa, mnogo je intrigantnija od mnogih vaših ‘obnaženih’ performansa. Performans provodite u velikim gradovima, Zagreb, Berlin, Beč, pa se Križevci kao četvrti uvrštavaju u prilično prestižan niz. Kakve su reakcije u dosadašnjoj provedbi?
Da, ova kratka rečenica ‘Pravo na orgazam iznad 60’ učinila mi se sasvim dovoljnom što se i pokazalo nakon više izvedbi točnim. Ja stojim odjevena u javnom prostoru, izlogu dućana s odjećom, cvijećem ili knjigama, pokazujem komad papira na kojem je ispisana ta „provokativna“ rečenica koja sama po sebi ima dovoljnu snagu.
Ta je rečenica u mnogima pokrenula zatomljene, neizrečene ili skrivene želje. Mogu reći da je ovo do sada najprihvatljivi performans što znači da ipak nije sve tako crno no istovremeno ne sjećam se kada sam zadnji puta dobila toliko vulgarnih i strašnih komentara, toliko vrijeđanja na račun mojih godina a tek mi je 62. Mnogi su pozdravili ovaj moj nastup posebno u Berlinu i Beču ne samo zbog multikulturalnosti tih sredina već i zbog većeg broja odgojene publike koju zanima umjetnost i kritika društva kroz prizmu umjetnosti te veća osviještenost za problematiku seksualnosti ne samo za mlađu populaciju već i za starije osobe.
No žaloste me svi oni grozni komentari koji su se dogodili u Hrvatskoj, komentari koji ukazuju na prestrašene osobe koje u biti negiraju same sebe. Ako netko smatra da osobe iznad 60 nemaju pravo na užitak kao što je orgazam kao osnova naše egzistencije, tko smo onda mi? Na što bi trebao ličiti život iznad 60-te.
Da pokrijemo svoja tijela i lagano čekamo dok nas smrt ne udavi. Shere Hite u svojoj knjizi govori da je ženska spolnost itekako u starijoj dobi snažna i da može biti snažnija nego u mladosti tim više što su se žene u starijoj dobi oslobodile mnogim obaveza svakodnevnice kao što su djeca, posao, obitelj te kao starije mogu imati više vremena za sebe. Isto tako spolni život ne mora biti isključivo orijentiran na neku drugu osobu. Možemo imati vlastiti spolni život bez drugoga a možemo ostvariti ugodu i s bilo kojom drugom osobom bez obzira na spol. Ili bismo možda ipak trebali upitati kler tko sve može imati pravo na orgazam kada i s kim.
Da se malo vratim na formu izvedbe odnosno mjesta izvedbe. Izlog dućana kao javni prostor koji se nalazi na vrlo protočnom mjestu u gradu kroz koji cirkulira veliki broj prolaznika upravo je izabran kao mjesto gledanja. Ja kao ona koju se gleda kao što se gleda roba u izlozima koja nam se nuđa i koja kao takva može biti zamjena za užitak. Izlog kao mjesto koje nas uvodi u privid užitka.
S druge pak strane kroz ovu formu izvedbe uspjela sam ostvariti neposrednu komunikaciju sa slučajnim prolaznicima a ne samo s galerijskom publikom. Slučajni prolaznici su zapravo pravo mjerilo i komunikacija s njima je fenomenalna; jedan na jedan. Prolaznici bi me fotografirali, gestikulacijom ili nekom mimikom bi mi davali znakove podrške. Nikad se nitko nije usudio pokazati svoje negativne stavove, takve osobe bi se obično očitovale na društvenim mrežama anonimno.
Ovo nije vaš prvi nastup na CSF u Križevcima. Pred desetak godina CSF je otvoren tvojim projektom ‘Hrvatski proizvod’ u sadržaju kojeg se pojavljujete zajedno s grupom performera s kojima povremeno zajedno nastupate na jumbo i city-light plakatima. Ne znam da li je intrigantnija bila potpuna obnaženost svih sudionika na fotografijama ili kombiniranje ovih fotografija sa sintagmom ‘Hrvatski proizvod’?
Projekt je odmah obustavljen na nalog tadašnjeg gradonačelnika ‘zbog neprimjerene golotinje’. Godinu dana kasnije na istim city-light položajima pojavile su se reprodukcije jednog nedavno preminulog križevačkog slikara, slika na kojima su bile nage žene. Poučeni iskustvom, organizatori su podsjetili gradonačelnika i upozorili ga na svoju namjeru te ga pitali kako se on odnosi prema tome. No on je zaključio da su to umjetničke slike, ništa sporno.
Ne znam jesam li toga trenutka samo ja uočio da je osoba koja nije povjesničar umjetnosti (niti išta približno toj struci) uzurpirala pravo da između dva sadržaja s istom premisom (likovni prikazi nagih sapiensa), odlučuje koji je sadržaj od tih umjetnički i prihvatljiv, a koji je neprihvatljiv.
Zanimljivo je to vrednovanje što je umjetnost, a što nije. Bivši gradonačelnik očito si je dao to pravo kao tadašnji moćnik da on kao takav može donijeti „pravilnu odluku“. I uopće mu nije bilo neugodno i nije ga bilo sram što se petljao tamo gdje mu nije mjesto. Ovo njegovo prihvaćanje križevačkog slikara s nagim tijelima kao ipak umjetnost a moje kao neumjetnost podsjeća me na situaciju u bivšoj Jugi kada su fotografije Katalin Ladik u koloru bile objavljene u tadašnjem magazinu “Start” i proglašene za šund, no u objašnjenku je stajalo da su fotografije kojim slučajem bile objavljene crno bijele onda bi se to tretiralo kao umjetnička fotografija.
S time da je situacija s Katalin Ladik bila više političke naravi. To je tipično provincijalno ponašanje kakvo je postalo normala u našoj maloj Hrvatskoj. Tu ne mislim samo na manje gradove poput Križevaca već je to postao takav stav općenito. Prije dvije godine Hrvatski proizvod bio je izložen u Zagrebu na javnom oglasnom stupu na Zrinjevcu i naravno da su se nakon nekoliko dana oglasili neki dušebrižnici koji su tražili da se plakati trebaju pod hitno skinuti.
A što se tiče obnaženih ljudskih tijela ili mojeg obnaženog tijela već sam se umorila od pojašnjavanja kroz tridesetak godina koliko sam na umjetničkoj sceni. Ne da mi se više, tko je razumio je razumio. Oni koji još uvijek imaju problem s gledanjem obnaženog ljudskog tijela neka idu gledati Dimitrija Popovića i Vlahu Bukovca pa će im biti lakše.
Sa znatiželjom ćemo pratiti reakcije prolaznika tijekom događanja vašeg performansa u Križevcima!
Zdenko Balog/prigorski.hr