U njegovom uredu razgovarali smo s akademskim kiparom Igorom Brkićem, koji odrađuje drugu polovicu svog prvog mandata na položaju ravnatelja Osnovne škole ‘Vladimir Nazor’ u Križevcima. Tema je mnogo, prigodnih i općih.
Osnovna škola ‘Vladimir Nazor’ jedna je od dvije gradske osnovne škole u Križevcima. S otprilike sedamsto učenika, nešto smo manji od OŠ Ljudevita Modeca, a imamo i pet područnih škola, Carevdar, Većeslavec, Kloštar Vojakovački, Majurec i Đurđic, koje pohađa oko 75 – 90 učenika. Broj varira iz godine u godinu. U područnim školama zadnjih je godina manjak učenika, ali za sada u granicama standarda.
Jesu li područne škole opremljene? Ima li tu gorućih problema?
Nemamo gorućih problema, suradnja s Gradom je dobra, a budući da raspodjela ide preko nas, mi dobro znamo gdje treba ulagati. Zadnje dvije godine ulaganja su još veća, jer smo prošli na velikom projektu energetske obnove, vrijednom oko deset milijuna kuna, od kojih više od sedam milijuna predstavljaju bespovratna sredstva, dok će ostatak sufinancirati Grad.
Istovremeno, ušli smo među prvih dvadeset škola u projekt E-škola, što je značajno poboljšalo našu infrastrukturu, dobili smo bežičnu i žičnu mrežu brzine 150 megabita. Učitelji su opremljeni elektroničkim uređajima za korištenje e-dnevnika. Kroz skoro vrijeme sve će učionice – brojeći tu i područne škole – biti opremljene projektorima i računalima.
Kako smo bili među prvim školama koje su ušle u projekt povukli smo znatna sredstva, više nego škole koje su došle iza nas. To je krenulo na početku mog mandata i riječ je o ulaganju od oko milijun kuna u infrastrukturu škole. Oba projekta su zajednički uspjeh mojega tima s kojim odlično surađujem.
Predstoji velika obnova škole, a podsjećam da je zadnja velika obnova bila 1985., kada je dograđen novi dio na staru školsku zgradu. No sad je vrijeme da svoj face-lifting dobije i naša stara ljepotica iz 1925. Fasada se obnavlja na konzervatorskoj razini kao dio povijesne jezgre, te se neće ništa mijenjati, dok će na novom dijelu škole zahvati biti znatniji.
To je odlično, no kad slušamo podatke o gotovo masovnom iseljavanju, postoji li bojazan da sutra neće imati tko ispuniti obnovljenu školu? Koliko se na školi osjeti ovaj negativni trend?
Ne, mi ne osjećamo taj trend, barem ne izrazito, stalno imamo oko sedamsto učenika, nekoliko više ili manje. Ako je pao broj djece u područnim školama, u matičnoj ih bude nekoliko više. Znatniji je pad broja djece bio pred kojih petnaest godina, kada su u nekoliko godina obje osnovne škole u gradu zajedno izgubile gotovo tisuću učenika. Naša je škola tako pred dvadesetak godina imala više od tisuću učenika.
Što se energetske obnove tiče, sad smo u izradi tendera za javni natječaj i nadam se da će do šestog mjeseca taj dio biti riješen, da krenemo s obnovom, kako bi do jeseni, nove školske godine bio veći dio toga dovršen. Znamo kakvi su građevinari, morat ćemo svi zajedno uprijeti da se izbjegnu kašnjenja.
Još jedna europski projekt koji provodimo je K1 Erasmus razmjena, koja je omogućila našim učiteljima kroz projekt boravak u Portugalu, Španjolskoj itd, a ja se kroz istu razmjenu spremam u Finsku. Odabrao sam Finsku jer se radi o najboljem školskom sustavu na svijetu, dinamičnom sustavu koji se periodično svakih nekoliko godina mijenja i poboljšava. Želim to vidjeti doista izbliza.
Mi naravno ne možemo kopirati taj sustav, mada najbolji, jer nismo Finci, ali moguće je prepoznati dobre stvari koje možemo ugraditi da poboljšamo svoj sustav. Kod nas se stalno govori o reformi, promjenama, ovakvim ili onakvim, ali jedina reforma koja je doista provedena je HNOS ministra Primorca, po kojem i danas radimo.
Veliki sam zagovornik informatike i informatizacije sustava, te i mi komuniciramo s djecom putem mreže, ali ne otvorenih društvenih mreža, nego interne, zatvorene koja je sigurna za djecu. Međutim, ne znam koliko će djeca moći trpjeti dodatne sadržaje, oni već sada imaju i do četrdeset sati obveza tjedno, dakle govorimo o punom radnom vremenu, a to su ipak djeca.
Da, mislim da bismo na ovo mogli vezati moje potpitanje, koje je mene mučilo trinaest godina kao oca jedne pa druge osnovnoškolke, a vidim da se i dalje ništa ne poboljšava, a to je pitanje te nesretne teške školske torbe. Iako je jedna dužnosnik ministarstva rekao da je to fraza, za djecu je to surova svakodnevica i teret na koji su osuđeni? Informatika nam je obećavala smanjenje količine papira, no događa se upravo obrnuto.
Dakako da bi mogla biti lakša, kada izdavački moguli ne bi bili veći mangupi od svih naših ministara i premijera. Dok sam radio u Rasinji i Molvama, izašla je prva knjiga iz likovne kulture, ja sam rekao da nema potrebe da djeca za jedan sat likovne kulture kupuju knjigu, nego sam im bio spreman sve potrebno iskopirati sam. Ravnatelji su se složili.
Iako se radi o školama koje su na statističkoj razini praktički nevidljive, nemojte misliti da nije uslijedio poziv iz ministarstva da pitaju koji to mangup nije naručio knjige?! Na kraju sam ih morao naručiti. Profesor sam likovne kulture i stojim iza svog predmeta, ali stojim iza toga da ne treba knjiga za predmet koji se predaje jedan sat tjedno.
Također, treba ukinuti radne bilježnice, listiće, radne udžbenike. Nastavnici su izgubili kreativnost, tiskaju se skupi i opširni udžbenici koji su zbog načina korištenja jednokratni. Imamo mogućnosti digitalnih medija, mada knjiga, olovka i bilježnica moraju uvijek ostati, ali mnogo toga se može zamijeniti.
Informatika je odlična pomoć, ali ne smijemo dozvoliti da nam zavlada razvojem djece, da ne bismo danas-sutra čupali ‘pametne ploče’ iz razreda jer će nam djeca postati disfunkcionalna. U Njemačkoj, gdje sve ipak funkcionira bolje, uvjet za upis u prvi razred je da dijete zna voziti bicikl i zavezati tenisice. Mi imamo tenisice ‘na čičak’!
Imamo jedno pitanje nevezano uz školu. Prije nego ste postali ravnatelj u gradu, bili ste prepoznati po jednoj akciji u gradskom prostoru, Festivalu granja. Što se s time događa, možemo li očekivati nastavak ove akcije?
Ne događa se ništa negativno, četiri godine za redom smo imali taj festival, a ovaj zadnji je eto izostao, zbog nekih mojih privatnih poslova, završavao sam dječje sobe, a bilo je i drugih prioriteta. Povećan angažman ovdje u školi zbog projekta energetske obnove, pored svega toga nisam mogao kvalitetno odraditi još i to.
Međutim, ove godine Festival granja ide dalje, a ujedno se i širimo izvan granica Križevaca, pa ćemo biti u Art-centru Ješkovo, nedaleko Gole. U suradnji s kiparom Dragutinom Ciglarom održat ćemo ga tamo s idejom da se kao jedna putujuća izložba seli na više lokacija.
Ovdje je najatraktivniji taj proces izrade, dok same skulpture i nisu uvijek trajne. Te skulpture od granja, neki su moj izričaj koji razvijam već dulje vrijeme, kao mlad bio sam zaljubljenik akcijskog slikarstva Jacksona Pollocka, a ovo bi, dakle, bila neka vrsta akcijske skulpture. Naravno da pored ovoga njegujem u svom radu i klasičnu kiparsku formu. No skulptura granjem ima i svoju ekološku poruku, a ekologija je snažno prisutna u suvremenoj umjetnosti.
Granje, Festival granja će ostati i krenuti dalje, štoviše, razmišljam o kreativnom nastavku, nečem sličnom ali s metalom … A eto, opet imamo snijeg, ako se sjetimo da sam prije nekoliko godina imao akciju sa skulpturama od snijega, neka se ovaj snijeg zadrži, krenut ćemo opet.
Zdenko Balog/prigorski.hr