Botovo je nastalo krajem 17. stoljeća na obali nekadašnjeg korita rijeke Drave. Kasnijom izgradnjom željezničke pruge koja povezuje Republiku Mađarsku s hrvatskim Jadranom, ovo područje dobiva i važan tranzitni značaj pa se i selo ubrzano razvijalo.
Uz selo je i prometnica kojom su još samo prije dvadesetak godina, svakog vikenda kolone automobila jurile prema granici. Tamo su u susjednoj Mađarskoj naši građani po znatno nižoj cijeni kupovali sve; od špeceraja, odjeće i obuće, pa do cementa i umjetnog gnojiva.
Tablu s natpisom mjesta Botovo, jedva da je itko i zamijetio, važno je bilo da se što prije stigne do granice, ili pak do jezera Šoderica gdje se u samo jednom danu znalo okupiti i po dvadesetak tisuća kupača.
Ta vremena su minula i cestovni (pa i željeznički) promet iz smjera Koprivnice prema Mađarskoj se znatno smanjio. Prolaskom izbjegličkog vala kroz Hrvatsku 2015.te godine, Botovo je za tisuće izbjeglica koji su u Europu krenuli tražili bolji život,bila zadnja željeznička postaja u našoj zemlji, a ime tog malog mjesta spominjano je u svim svjetskim medijima. Izbjeglica (barem zasad) više nema, a život u selu vratio se u kolotečinu. Nas je zanimalo kako se danas živi u ovom mjestu, pa smo skrenuli i zaustavili se pred jednom od kuća uz prometnicu gdje nas je dočekala Darinka Fištrek.
-Ja sam u Botovo došla 1968. godine iz Đelekovca. Suprug Tomo rođen je u Botovu pa smo odlučili živjeti kod njegovih roditelja, kazala je Darinka. – Radili smo u mesnoj industriji na Danici, no uz to smo se bavili i poljoprivredom. Hranili smo svinje i perad kao i gotovo svi sumještani. Tada se svake zime „čehalo“ perje kojim su se punili jastuci i „blazine“, što je danas već pomalo zaboravljeni običaj, a više za to nema ni potrebe.
Žene bi se u večernjim satima okupile oko stola na koji bi domaćica istresla perje. Čehanje je u svakoj kući trajalo i po nekoliko večeri. Zadnjeg dana bi bila „dočehača“ kada se po završenom poslu jelo, pilo i plesalo, a često su u posjet dolazile i maškare.
Naša sugovornica prisjetila se još jedne obaveze koju je imala svaka snaha ili djevojka. Svake subote obavezno se čistilo i melo dvorište jer je u nedjelju sve moralo biti čisto i uredno. U to vrijeme svaka kuća je imala krave i svinje, a u selu je dosta mještana imalo i konje. Dvorišta su bila puna kokoši, patki, gusaka i purana i svako domaćinstvo je imalo po nekoliko rali zemlje.
Dosta mještana bilo je zaposleno na željeznici jer su vlakovi često prometovali a gužva na kolodvoru bila je svakodnevna. Također, mnogi su radili u dezinfekcijskoj stanici na pranju i čišćenju željezničkih vagona, a dosta ih je radilo u Podravki, te u trgovinama i ugostiteljskim objektima na jezeru Šoderica. U selu barem prema sjećanju mještana, nikada nije bilo trgovine, no zato je još šezdesetih godina prošlog stoljeća radila gostionica koju je vodio Ignac Stančir. Ugostiteljska tradicija u selu je nastavljena, pa već desetak godina uspješno radi picerija Kavalir.
Danas selo ima telefon, struju i javnu rasvjetu, vodovod i plin, a nedostaje još samo kanalizacija. Botovo ima četiri ulice, a uz cestu je i kapelica posvećena svetom Ivanu. Do pred dvadesetak godina bila je na drugom mjestu, no nakon što se vozač kamionom zaletio u nju, premještena je malo dalje, na sigurnije mjesto. U Botovo je iz Mađarske doselila licitarka koja je šezdesetih godina proteklog stoljeća pekla medenjake, licitarske bombone i druge slastice. Od mještana nismo mogli saznati njeno ime, no rekli su nam da je njezina kuća kasnije preuređena u omladinski dom.
– U tom domu doista se odvijao društveni život sela, prisjetila se naša sugovornica Darinka, čije su kćerke Davorka i Dijana u to vrijeme bile omladinke i odlazile tamo na zabave. Osim zabava tu su se održavale čak i manje svadbe, a mladi su se u tom prostoru družili sve do osamdesetih godina proteklog stoljeća, kada je zgrada srušena.
Mjesto u kojem je većina stanovnika živjela od poljoprivrede, danas ima samo dva veća gospodarstva. Jedno vodi Franjo Šimčić, a drugo Marijan Magdić, no tu je i instalaterski obrt Branka Dolenca te velika prijevoznička tvrtka Šimunić promet. U selu je i dom za starije i nemoćne koji vode Vesna i Zlatko Petković.
Prema popisu stanovništva, Botovo je još 1890.-te godine imalo 469 stanovnika. Desetljećima je taj broj varirao, da bi danas u sedamdesetak kuća živjelo nešto više od 200 mještana. Od toga je sve manje starijih od sedamdeset godina i sve manje umirovljenika. Naša sugovornica Darinka već dulje vrijeme je u mirovini, a kako nam je rekla, umirovljeničke dane krati baveći se slikanjem.
– Još kao mala školarka počela sam slikati i moji radovi bili su izloženi u školi u Đelekovcu. Kada sam otišla u mirovinu, pohađala sam slikarski tečaj i ovladala slikarske tehnike. Najviše radim u ulju na platnu i lesonitu, te suhim pastelom. Svoju ljubav prema slikarstvu prenijela sam i na mlađu kćerku Dijanu koja živi u Poreču gdje imala i nekoliko izložbi. Ja sam također izlagala samostalno, a i sa kćerkom. Motivi na mojim slikama su različiti; od prikaza godišnjih doba pa do pejzaža i kravica u staji, završila je razgovor Darinka.
Mi smo pak prošetali selom i saznali da u stvarnosti u selu ima tek desetak krava. Radno sposobni mještani uglavnom su zaposleni u poduzećima i više im se ne isplati baviti se poljoprivredom na malo, niti uzgajati krave za svoje potrebe.
Mlijeko za desetak osnovnoškolaca njihovi roditelji mogu kupiti u trgovini u Drnju gdje đaci i idu u školu. U Drnju je botovčanima i zajedničko groblje, a liječničke i zubarske usluge mještani obavljaju u Koprivnici. Botovo je gotovo spojeno s Drnjem koje je i općinsko središte na čelu s mladim i agilnim načelnikom Petrom Dombaj.
Kristina se nakon završenog faksa ipak vratila u svoje Botovo
U šetnji selom susreli smo i mladu Kristinu Vida.
– U Botovu nas je tridesetak mladih, rekla nam je 26-to godišnja Kristina. Problem je što većina visokoobrazovanih „bježe“ iz sela tražeći posao i bolje uvjete života. Ja sam u Puli završila fakultet ekonomije i turizma, no nešto me je ipak vuklo doma pa sam se vratila. Završila sam stručno osposobljavanje, i sada tražim posao, a nadam se da ću ga što prije naći.
Mladi u selu mogu izaći jedino ovdje u pizzeriju ili produžiti do desetak kilometara udaljene Koprivnice.
Meni je u našem selu lijepo i namjeravam ovdje ostati i osnovati obitelj, rekla je Kristina i dometnula da načelnik Dombaj već ima neke ideje za razvitak sela.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja