Proteklih dana iskoristili smo lijepo vrijeme i ponovno krenuli na put. Nakon kratke vožnje zaustavili smo se u mjestu Zaistovec. Smješteno pri zapadnom rubu križevačke općine jugozapadno od Gornje Rijeke, naselje se sastoji od više odvojenih zaselaka. Već sam ulazak u selo pruža neuobičajen prizor; rijetko viđenom organizacijom prostora, na jednoj strani ceste nalaze se parcele s novim kućama i gospodarskim zgradama, a s druge strane ceste nalaze se pravilno poredane stare vinogradarske klijeti iza kojih su nasadi vinove loze.
Klijeti su uglavnom s početka proteklog stoljeća, od vrlo jednostavnih drvenih, do zidanih s vanjskim stepeništem i verandom ograđenom bogato rezbarenom drvenom ogradom.
Zaistovec ima dugu povijest, a u pisanim dokumentima spominje se 1409.-te godine. Na ovim prostorima posjede su imali plemenitaši, a oni i njihova imanja pripadali su Velikom Kalniku. Sjeverno od mjesta postoji toponim Cerkvišće. Sam naziv govori nam da je ovdje vjerojatno bila crkva, a uz crkvu je sigurno bilo i groblje.
Iako je to područje do sada neistraženo, mještani su često na svojim poljima znali izorati ljudske kosti, ali i velike kamene blokove za koje se pretpostavlja da bi mogli biti dio crkvenih temelja. Od mještana smo čuli i da je u dolini bio stari bunar u koji su nekako dospjela crkvena zvona, koja su mještani bez uspjeha pokušavali izvući.
Kasnije, negdje u osamdesetim godinama proteklog stoljeća, „došli su iz nekog instituta u Zagrebu“ i počeli istraživati, čuli smo od starijih mještana. Bagerima su maknuli zemlju i naišli ciglu kojima je bunar bio obzidan, a onda su otišli i sve je prekrio zaborav.
Mještani se bave poljoprivredom, a glavna grana je uglavnom stočarstvo. Uz hranidbu tovljenika, sve donedavno u selu su mnogi imali i krave za mlijeko,pa je u selu još uvijek otvorena „Dukatova“ otkupna stanica. Danas međutim, mještani sve više mlijeko prerađuju u razne vrste sireva koje prodaju na tržnicama u Križevcima, Zagrebu i Sesvetama. Nekoliko obitelji uzgaja i svinje, a još uvijek ima i dosta ugljenara. U razgledanju sela mi smo se zaustavili u zaseoku Dubravci kod obitelji Dubravec Stjepana. Ovo je jedino obiteljsko gospodarstvo u selu koje je za izvor prihoda izabrala pčelarstvo.
– Naš dio naselja ima devet kuća. Samo u ovom dijelu naselja ima nas petoro otprilike mojih godina, i sedmoro tridesetogodišnjaka, rekla nam je mlada Ivana Dubravec Kralj, koja je završila fakultet organizacije i informatike, a sada je na stručnom osposobljavanju u križevačkoj gradskoj upravi.
– Nakon osposobljavanja namjeravam potražiti posao u gradu, jer se ovdje nemam gdje zaposliti. Sada sa suprugom Matijom uz mlađu sestru Josipu pomažem ocu Stjepanu i majci Mariji na našem obiteljskom gospodarstvu u proizvodnji meda i pčelinjih proizvoda. Imamo stotinjak košnica koje su stacionirane na dva mjesta. Proizvodimo livadni med i med od bagrema a plasiramo ga najčešće na kućnom pragu ili na tržnici. Prije šest godina završila sam u Koprivnici tečaj pčelarstva a stečeno znanje koristim kako bi unaprijedili proizvodnju, završila je Ivana i ponudila nas finim, nerazrijeđenim gvercom.
Krenuli smo u daljnje razgledanje. Zaistovec se sastoji od zaseoka od kojih su neki naizgled podosta udaljeni, a dobili su nazive po prezimenima većinskih stanovnika. To su mjesta Bregi, Lisjaki, Marenčići, Šatvari, Dubravci i Kešeri. Za svoje potrebe mještani uzgajaju vinovu lozu na brdima koje nazivaju Krči i Šumarija, a već prije spomenute klijeti još uvijek često znaju biti sastajališta veselih vinogradara i ljubitelja prave „domače“ kapljice. Selo je elektrificirano i povezano asfaltiranim cestama i telefonom. Stanovnici su nam kazali da im je prijeko potreban vodovod koji je za sada stigao do obližnjeg Fodrovca.
– Ovdje je teško doći do vode koja nam je prijeko potrebna kod uzgoja životinja, rekli su nam mještani, jer zbog brdovitog terena bunari trebaju biti jako duboki. Zato se nadamo da će uskoro vodovod stići i u naše mjesto, jer kopanje arteškog bunara si ne možemo dozvoliti.
Zaistovec ponovno ima i dobrovoljno vatrogasno društvo koje danas čini tridesetak članova. DVD je osnovano 1950.-te godine no jedno dulje razdoblje bilo je ugašeno, da bi se ponovno aktiviralo i počelo s radom i aktivnostima 2014.-te godine. Predsjednik društva je Slavko Dubravec, a u selu je šezdesetih godina prošlog stoljeća izgrađen i vatrogasni dom, koji su kao i u većini sela dobrovoljnim radom sagradili sami mještani.
Zgrada je tijekom godina propadala, pa su mještani uz pomoć općine Sveti Petar Orehovec krenuli u obnovu. Za sada je ugrađena PVC stolarija, a dom je ožbukan iznutra. U planu je i promjena krovišta i unutarnje uređenje, no dom se već sada koristi za društveni život.
Kroz selo teče potok Velika, no mještani se ne sjećaju da je na njemu ikada bila vodenica. Mnogi se pak sjećaju da je u mjestu radila pilana koja je u vlasništvu Stjepana Marenčića radila još krajem devedesetih godina. U mjestu se proizvodnjom mlijeka i sira bave obiteljska gospodarstva koja vode Juraj Marenčić, Stjepan Marenčić, a siranu ima Ivica Marenčić. Josip Marenčić uzgaja svinje, a Josip Mekovec tovi junad.
Mjesto je okruženo šumom pa mnogi stanovnici imaju vlastite šume. Nekada je ovdje bilo jako razvijeno ugljenarstvo, no danas se ugljenari mogu na prste izbrojati. Mi smo saznali da se još uvijek tim poslom bave Josip Marenčić, Stjepan Dubravec, Dalibor Bolfan i Stjepan Zajec.
Mještani su zaposleni i u Šumariji u petnaestak kilometara udaljenim Križevcima, a u Zaistovcu je i obrt za instalaciju centralnog grijanja koju uspješno vodi Miroslav Kuharović. Nekada je selo imalo i krčmu koju su zajednički vodili Stjepan Mekovec i Dragutin Dubravec, no krčma je zatvorena, a vlasnici su na istom mjestu otvorili trgovinu robe široke potrošnje koja je radila negdje do 1998. godine. Na samom ulazu u selo, ponosno stoji crkva posvećena Majci Božjoj. Na duhovni ponedjeljak u njoj se služi sveta misa a taj dan je i zabava proštenje u selu.
Župnik župe Miholec Kruno Dekić misu u ovoj crkvi služi više puta godišnje. Na drugom kraju sela mještani su sedamdesetih godina sagradili i kapelicu. Od starijih mještana saznali smo da je u Zaistovcu početkom prošlog stoljeća bilo 500 naseljenih kuća. Danas u sedamdesetak kuća živi nešto više od dvije stotine stanovnika, a za razliku od mnogih naših sela, većina stanovništva je mlađe dobi i radno sposobna. U selu je četrdesetoro djece od kojih je preko dvadeset desetogodišnjakinja.
Đaci od prvog do četvrtog razreda pohađaju školu u Fodrovcu, a viši razredi završavaju se u općinskom središtu Sveti Petar Orehovec, gdje mještani obavljaju i poštanske usluge. Liječnika i zubara Zaistovčani imaju u Križevcima, a groblje imaju zajedničko u Gorici Miholečkoj.
Iako nemaju nogometni klub, mladi se svakog vikenda sastaju na igralištu gdje igraju mali nogomet, a u ljetu organiziraju i malonogometni turnir. Na tromeđi Varaždinske, Zagrebačke i Koprivničko-križevačke županije, Zaistovec je mjesto uglavnom mladih i radno sposobnih mještana, te originalnom tradicijskom kulturom klijeti svojih predaka.
Ugljenarstvom se u selu bavi sve manje ljudi
U vrijeme dok se još roštilj nije mogao zamisliti bez drvenog ugljena, mještani Zaistovca su se na veliko bavili ugljenarstvom. Stjepan Dubravec jedan je od rijetkih koji se još uvijek time bavi.
– Težak je to posao, dugo traje priprema, a za jednu ugljenicu potrebno je 25 metara drva. Oko petnaestak dana ugljenica gori, a nešto manje dana potrebno je za hlađenje. Od jedne ugljenice dobije se oko 150 vreća ugljena težine 20 ili 25 kilograma, objasnio nam je Stjepan, koji se ugljenarstvom bavi oko 25 godina.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja