Prema predanju, 1242. godine na mjestu današnjeg naselja bila je samo jedna kuća u kojoj su živjela braća Tomo i Joso Žibrinovački po kojima je kasnije mjesto i prozvano
Naselje Žibrinovec smjestilo se na obronku kalničkog gorja, na nadmorskoj visini od 200 metara i površine od gotovo tri i pol četvorna kilometra. Do njega od Križevaca vodi asfaltna cesta preko Svete Helene, a tom rutom naselje presijeca i biciklistička staza koja vodi do Kalnika.
Ako je vjerovati legendi, povijest mjesta seže u vrijeme kralja Bele IV. i prodora tatara u Hrvatsku. Prema predanju, 1242. godine na mjestu današnjeg naselja bila je samo jedna kuća u kojoj su živjela braća Tomo i Joso Žibrinovački.
Tomo je bio ključar grada Kalnika a Joso u službi kneza Benedikta zvanog Bedek, i to su bili prvi stanovnici mjesta koje je prozvano Žibrinovec. Iz pravca Svete Helene, prve kuće danas su smještene u nizinskom dijelu, no već svaka slijedeća nadvisuje prethodnu. Negdje u sredini sela nalazi se i dom obitelji Igrić gdje smo porazgovarali s najstarijim mještaninom. Vladimir Igrić rođen je 1. siječnja 1938. godine, a mi smo ga zamolili da se prisjeti svog djetinjstva i tadašnjeg života u selu.
– Nakon što je završio drugi svjetski rat, 1945. godine krenuo sam u četverogodišnju školu u Svetoj Heleni. Selo je bilo puno veće pa je u školu iz našeg sela išlo nas petnaestak učenika. Tada još nismo imali bilježnice, pisali smo kamenčićem na maloj ploči veličine današnjih tableta, a tekst se nakon toga brisao kako bi bilo mjesta za novi. U sjećanju mi je i ručno branje i trijebljenje kukuruza.
Selo je tada imalo 46 kuća, a u svakoj od njih se zimi „čehalo perje“. Ljeti su susjedi pomagali jedni drugima i u žetvi. Mi djeca radili smo „pojaseve“ od slame kojima su se vezali snopovi žita. Na rijekama Kamešnici i Kuruškoj kupali smo se u ljetnim mjesecima a i lovili smo ribe i rakove. Na Kamešnici su bile čak tri vodenice pa su kod nas u meljavu dolazili i stanovnici Svete Helene.
Vlasnik jednog mlina bio je Stjepan Golec koji je osim mlina imao i pilanu, drugi je mlin pripadao Franji Martinčeviću a treći je bio „Pokosov“ mlin. Iz ratnih dana u sjećanju mi je ostao pad američkog ratnog zrakoplova na jesen 1944. godine, koji se vjerojatno vraćao nakon bombardiranja Njemačke.
Ne zna se točno tko ga je pogodio, no prisilno je sletio na livadu u Žibrinovcu i zaustavio se na rječici Kamešnici. Moj djed i otac orali su s kravicama, a ja sam se igrao kada se zrakoplov prisilno spustio i tom su prilikom poginula četiri člana posade. Poginuli amerikanci pokopani su na groblju u Guščerovcu, prisjeća se tog traumatičnog događaja naš sugovornik, i nastavlja;
– Godinama je do sela vodio običan put koji je za vrijeme kiša bio neprohodan. Tlo je bilo močvarno a blato je bilo toliko da konji nisu mogli normalno vući kola, pa se do Svete Helene najbolje putovalo pješke i u čizmama, ako ih je netko i imao. Prema Bočkovcu i Guščerovcu je tlo bilo tvrđe pa smo u Križevce često puta išli tim putem iako je bilo dalje. Struju je selo dobilo tek 1957. godine, a asfalt smo čekali sve do kasnih devedesetih godina prošlog stoljeća, objašnjava nam Vladimir.
Danas malo tko od mještana zna da je Žibrinovec nakratko imao čak dva ugljenokopa. Prvi je otvoren pedesetih godina a drugi nešto kasnije, no već nakon tri ili četiri godine, ugljenokopi su zatvoreni. Stradao je i rudar koji se prezivao Pepelko, a vlasti su valjda zaključile da je ugljen nekvalitetan i da ga se ne isplati eksploatirati.
Od Vladimira smo saznali da su u vrijeme njegove mladosti, mještani polja obrađivali uz pomoć krava, a oni malo imućniji imali su konje. On je također imao krave, a nedugo nakon ženidbe sa suprugom Dragicom otišao je „trbuhom za kruhom“ i završio u Njemačkoj gdje je zaradio za novu kuću. Danas naš sugovornik i njegova supruga više ne moraju raditi. Sa njima u kući žive njihova kći Dubravka koja je nositeljica obiteljskog gospodarstva, njezin suprug Mladen te njihovi sinovi Andrej i Antonio i kći Ana.
– Unazad desetak godina bavimo se proizvodnjom mlijeka. Imamo 16 muznih krava, a mlijeko ovdje otkupljuje zagrebački Dukat. Uz to hranimo i tovljenike, godišnje oko 8 grla. Imamo samo 7 jutara svoje zemlje što je nedovoljno, pa hranu moramo još i kupovati, rekla nam je Dubravka, a upravo za vrijeme našeg razgovora susjed je u dvorište dovezao nekoliko tona kukuruza koji su naši domaćini kupili.
U selu se većina mještana bavi proizvodnjom mlijeka. Veća obiteljska gospodarstva još imaju Branko Vrbančić, Stjepan Kuretić, Ivan Vrbančić, Romana Marinčić, Željko i Zdravko Šatrak, i Slavko Rogina. Poljoprivredom se bave i Marijan Vrbančić, Dragica Blagaj, Ivka Kuretić i Ruža Šatrak.
Ova obiteljska gospodarstva razlikuju se po broju muznih krava, no svi još uvijek nastoje održati mljekarsku proizvodnju, no da bi preživjeli, moraju se uz to baviti i tovom stoke. U mjestu je i klesarska zadruga „Habdija“. Trgovine i kafića u mjestu nema, no 1982. godine mještani su podigli kapelicu posvećenu Svetom Križu.
U centru sela je i društveni dom koji je, kako su nam rekli mještani, sagrađen u vrijeme Jugoslavije, ali još uvijek nema građevnu dozvolu! Župna crkva za žitelje Žibrinovca je u Glogovnici. Groblje im je u Svetoj Heleni gdje školu pohađaju đaci od prvog do četvrtog razreda, a viši razredi završavaju se u Križevcima.
U selu je i javna rasvjeta, telefon i vodovod, no o kanalizaciji i plinu mještani ne razmišljaju. Danas Žibrinovec ima 27 kuća i nešto više od stotinu stanovnika. Od toga svega 4 đaka ide u niže razrede, a troje idu u više razrede. Sunčan jesenji dan u vrijeme našeg boravka iskoristili smo za šetnju selom, tražeći zanimljive detalje.
Mještani su se pred nama bojažljivo povlačili u svoja dvorišta, no u selu smo ipak uspjeli zabilježiti i nasmiješena dječja lica. Iako mladi sve manje ostaju na selu, uvijek ostaje nada da će neke nove generacije selo i dalje održati živim.
Za rodno mjesto vežu me uspomene, no posao ću ipak potražiti u Zagrebu
Ana Martinek rođena je i živi u Žibrinovcu, no već razmišlja da skoroj budućnosti promijeni mjesto boravka.
– Studiram treću godinu poslovne informatike na FOJ-u u Križevcima. Osim mene, u mjestu je još desetak mladih. Neki su već zaposleni a ima ih i koji pomažu svojim roditeljima u poljoprivredi.
U ljetnom mjesecima okupljamo se i zabavljamo u društvenom domu, a zimi uglavnom izlazimo u Križevce. Iako mi je u selu lijepo i mnoge me uspomene iz djetinjstva vežu za njega, namjeravam se nakon diplomiranja zaposliti u Zagrebu, rekla je Ana.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr