Prema istraživanjima, kroz naselje je nekada vodila i cesta kralja Kolomana. Zvonko Lovrenčević, hrvatski etnolog iz Bjelovara piše kako je od današnjeg Novigrada Podravskog ta cesta vodila u smjeru istok – zapad pored mjesta Gornji Križ, preko Ladislava Sokolovačkog do mjesta Rašćani i Blizna (na istoimenom potoku) te dalje prema Križevcima ili Kalniku
Naselje Rašćani nalazi se na 176 metara nadmorske visine i okruženo je šumom. Nekada je šuma bila mnogo veća, bogata bukvom a još više hrastom, po kojemu je vjerojatno mjesto i dobilo ime. Prema istraživanjima, kroz naselje je nekada vodila i cesta kralja Kolomana.
Zvonko Lovrenčević, hrvatski etnolog iz Bjelovara piše kako je od današnjeg Novigrada Podravskog ta cesta vodila u smjeru istok – zapad pored mjesta Gornji Križ, preko Ladislava Sokolovačkog do mjesta Rašćani i Blizna (na istoimenom potoku) te dalje prema Križevcima ili Kalniku.
Mi smo u selo krenuli cestom iz smjera Koprivnice, stigavši najprije u nizinski dio Rašćana kojeg još nazivaju i donji kraj, gdje se nalazi svega nekoliko kuća. Veći dio naselja nalazi se na uzvisini, a mještani ga među sobom zovu gornji kraj. Na kućnom pragu našli smo i jednog od najstarijih mještana i s njim porazgovarali o selu.
– Za razliku od mnogih kuća koje su već u selu prazne i napuštene, u našem kućanstvu živi nas devetoro, rekao nam je 87. -godišnji Marijan Lasić. Osim mene i supruge Ivke, sina Stjepana i snahe Jadranke, sa nama žive još i unuka Suzana i unuk Siniša, te praunuci Leon, Lovro i Lorena. Moja obitelj oduvijek se bavila poljoprivredom pa je tako i danas.
Na deset jutara zemlje sijemo uglavnom kukuruz, pšenicu i ječam, a za ishranu stoke imamo i osam jutara livade. Uz deset mliječnih krava i dvije junice, hranimo i tovljenike te nekoliko svinja za vlastite potrebe. Kao dijete sam oduvijek radio u polju i na poljoprivredi. Moj pradjed August imao je 22 jutra zemlje a sve smo radili ručno i s konjima.
Imali smo četiri kobile jer nam samo dvije nisu bile dovoljne za obradu zemlje. Ja sam u svojim đačkim danima školu pohađao u Sv. Petru Čvrstecu i bilo je triput više đaka nego danas. Po povratku iz vojske 1955. godine, nastavio sam s roditeljima raditi na poljoprivredi.
Krave su išle na ispašu a trava se kosila ručno, što je bilo jako naporno. Tada mi je otac dozvolio da kupim neku staru kosilicu koju su vukli konji. To je za nas bila novost i veliko olakšanje u radu, a kasnije je bilo sve više poljoprivrednih strojeva. Već 1969. godine u selo je stigao i prvi traktor marke Zetor.
Istina, nije bio nov a mještanin Stjepan Đurković kupio ga je od poljoprivredne zadruge. Već nekoliko mjeseci kasnije, iste godine i ja sam kupio mali traktor IMT Ferguson. Sve proizvedene proizvode prodavali smo u poljoprivrednoj zadruzi u Čvrstecu, te u Podravkinoj otkupnoj stanici u Sokolovcu.
Podravka je u to vrijeme bila lokomotiva koja je velikom brzinom vukla našu poljoprivredu prema naprijed, a nama seljacima garantirala sigurnost. Sjećam se da su kod nas iz Podravke 1973. godine došli troje njihovih službenika. Jedan se zvao Miličić, prisjeća se naš sugovornik, a jedan je kod sebe imao kofer. Sjeli su za stol i otvorili kofer pun novaca.
– Sada idemo u staju da vidimo kakav ste gospodar, kazao je Miličić . Kada je vidio da imamo šest krava i četiri bikića kazao je da sam dobar gazda i da mogu kooperirati s Podravkom. – Dajemo vam novac unaprijed uz tri posto kamata a vraćate nam nakon dvije godine i to ne u novcu već u stoci.
Uzeo sam novac i od kooperacije s Podravkom sagradili smo novu kuću i gospodarske zgrade. Sve je to trajalo do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Prestankom kooperacije, stao je i razvoj poljoprivrede, a mještani su se počeli iseljavati u obližnje gradove.
Najveći razvoj i porast stanovnika u mjestu bio je od 1948. pa sve do 1961. godine kada su mještani imali i DVD te sagradili i vatrogasni dom. Ostaci doma stoje još i danas, no ruševno i napušteno zdanje naprosto zahtijeva rušenje ili kompletnu obnovu. U selu je prije bilo raspelo, no 1988. godine mještani su na tom mjestu sagradili kapelicu i posvetili je Svetom Lovri.
Rašćani imaju struju, telefon i asfalt, no nemaju vodovod, plin niti kanalizaciju. U mjestu nema a niti je ikada bila trgovina i(li) gostionica, no udomiteljska obitelj Đurđice Đurković brine se o nekoliko starijih štićenika.Veterinarske usluge mještani obavljaju u tri kilometra udaljenom Čvrstecu na čijem groblju se i pokapaju. Ustreba li kome liječnik, najbliža zdravstvena ambulanta je u Vojakovačkom Kloštru, no kod zubara mještani moraju u dvanaestak kilometara udaljene Križevce. Pa iako administrativno pripadaju Općini Sveti Ivan Žabno, poslove u katastru, gruntovnici, banci ili pošti , većina mještana obavlja u Križevcima.
U svoje općinsko središte uglavnom dolaze samo plaćati komunalije. Rašćani su nekada imali više od 70 kuća. Danas se prostiru samo kilometar u duljinu, a u 21 kući živi stotinjak stanovnika. Ukupno 12 školaraca od prvog do četvrtog razreda uči u školi u Sv. Petru Čvrstecu, a od petog do osmog razreda đaci pohađaju nastavu u Sv. Ivanu Žabnu.
– Iako nam stariji mještani polako odlaze, a mladi se iseljavaju, nade za napredak sela još uvijek ima, rekao nam je predsjednik MO Zdravko Mužinić, i dometnuo da je trenutno u Rašćanima dvadesetak predškolske djece. Prošle godine u selu je asfaltiran jedan dio ceste, a uz pomoć naše općine prošireni su i poljski putovi. Općina sudjeluje i u izgradnji nadstrešnice i autobusnim stajalištem za đake, a radi se i na pripremi dokumentacije za obnovu starog vatrogasnog doma, rekao je Mužinić koji se još bavi i uzgojem svinja.
Osim njega, proizvodnjom mlijeka bave se obiteljska gospodarstva koje vode Slavko Labaš, Mirko Lovreković, Marijan Lasić i Stjepan Kesek.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr