Legenda govori da je ovo naselje nekada bilo močvarno, vlažno i mokro, dakle sirovo, pa je možda baš zato Kataleni pripao i pridjev Sirova
Na obroncima Bilogore, na granici Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogorske županije smjestilo se naselje Sirova Katalena.
Prema provedenim istraživanjima, ljudi su ovo područje naseljavali još u vrijeme neolita o čemu svjedoče i pronađene žare (čupovi) s pepelom pokojnika iz tog vremena. Slučajno ih je negdje sredinom proteklog stoljeća iskopao mlinar Mijo Novak, a čupovi se čuvaju u Gradskom muzeju u Bjelovaru.
Iz daleke povijesti korijene vuku i poznati Katalenski medvedari, kada se na dan Pepelnice ili Čiste srijede muškarci odijevaju u prsluke sašivene od koža životinja sa izvrnutim runom i prekrivenim licem. Oni uz glasnu zvonjavu i omotani lancima hodaju selom i tjeraju „zle sile“ zbog čega ih mještani nagrađuju jajima, krafnama i domaćim vinom.
Sirova Katalena najvjerojatnije je dobila ime po Svetoj Katarini mučenici kojoj su bile posvećene i kapele koje se u dokumentu spominju 1334. godine. Danas u mjestu ponosno stoji kapela Svete Katarine sagrađena 6. srpnja, 1896. godine. Legenda govori da je ovo mjesto nekada bilo močvarno, vlažno i mokro, dakle sirovo, pa je možda baš zato Kataleni pripao i pridjev Sirova.
– Na području Sirove Katalene u vrijeme carice Marije Terezije došlo je do masovnog naseljavanja. U to vrijeme svaki novi stanovnik dobio je zemlju, ali je zato bio dužan služiti vojsku, rekao nam je rođeni katalenčanin, Franjo Ileković koji godinama istražuje povijest svog rodnog mjesta.
Dolazili su ovdje čak iz Mađarske i Njemačke, o čemu svjedoče i brojna strana prezimena, objasnio nam je Franjo koji o bogatoj povijesti svog mjesta priprema i knjigu. U selu živi i Damir Prilika čiji su se roditelji bavili uzgojem duhana. Zemlja je ovdje škrta i pjeskovita pa tradicionalne kulture kukuruz i pšenica teško uspijevaju. Pogodna je najviše za uzgoj duhana kojeg su mještani u prošlom stoljeću masovno uzgajali.
Damir Prilika
– Moja obitelj sadila je duhan na veliko i imali smo dvije sušare. Duhan smo sadili na površini od 14 jutara, a uzgojem duhana bavilo se i većina mještana. U to vrijeme to je bila najisplativija kultura, no tijekom godina duhan se sve manje cijenio, pa je tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća većina odustala od uzgoja. Mi smo također odustali od duhana te za vlastite potrebe sijemo pšenicu i sadimo kukuruz. Ja sam u selu otvorio i obrt za popravak i održavanje motornih vozila, no mjesto je ipak premalo za takvu radionicu pa sam je preselio u Đurđevac, kazao nam je Damir.
Sirova Katalena pamti vremena kada je imala gotovo tri puta više stanovnika. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine, u mjestu je živjelo 890 stanovnika. U takvom okruženju svoj udio imali su i razni majstori, a još šezdesetih godina prošlog stoljeća u selu je živio i radio kovač Rudi Lovrak, čiji je sin kasnije imao i limarsku radionicu. Iako je zemlje malo i nije baš prvoklasna, najveći broj mještana bavili su se nekom vrstom poljoprivrede. Svaka kuća imala je krave, a većina i konje. U proteklom stoljeću mnogi mještani našli su stalno zaposlenje na željeznici. Sirova Katalena tada je imala i svoju željezničku stanicu s čak tri perona i skladištem.
Okolne šume naveliko su se iskorištavale i drvo se svakodnevno tovarilo na vagone i odvozilo, a stanica je bila gotovo žila kucavica Sirove Katalene. Danas je od svega ostala stravična ruševna zgrada koja nikako da se sruši, a mještanima je umjesto prave stanice ostalo stajalište i mogućnost da iz sela još uvijek putuju i vlakom. Uz Sirovu Katalenu nekada je tekla rijeka po imenu Gorbonuk uz koju je bilo nekoliko vodenica.
– Jedan od tih mlinova imala je moja baka Marija Prilika, prisjeća se naš sugovornik Damir Prilika. Mlinove su još imali Mijo Novak i Josip Belša, a Mato Kovač bio je prvi vlasnik seoskog mlina. Još je postojao i Stazićev mlin, no naš se sugovornik nikako nije mogao sjetiti i imena vlasnika. Mlinova više nema, a od moćne rijeke Gorbonuk ostao je potočić koji mještani zovu Katalenčica i koji danas jedva da i ima vode u koritu.
Posljednjih nekoliko desetljeća život u selu dupkom se izmijenio. Uzgoj duhana s ene isplati, a ni otkupna cijena mlijeka ne potiče gradnju mliječnih farmi, pa je u selu ostalo svega nekoliko krava. Desetak obitelji ima barem jednog zaposlenog u nekoj od tvrtki u Đurđevcu ili okolici. Većina mještana se poljoprivredom bave samo za svoje potrebe, a nešto veća obiteljska gospodarstva imaju Kata i Stipe Repić, Berislav Radanec, Marijan Bajsar i Stjepan Stankić, te Rajko Megec koji uzgaja vinovu lozu, i jedan je od većih proizvođača vina na ovom području.
U mjestu je i zgrada iz vremena vojne krajine u kojoj je nekada bila stara škola a kasnije i društveni dom, no sada devastirana čeka obnovu. Naselje je odavno elektrificirano, ima i telefon, asfalt, te gradski i seoski vodovod, a mještani su nedavno peticijom zatražili i plin. Kanalizaciju nemaju. Sve do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća u selu su radile čak tri trgovine. Trgovinu mješovitom robom držali su ZlatkoHorvat, Ruža Galović, a dućan je imala i Zadruga Đurđevac. Mještani su imali i caffe bar koji je do 2008. godine vodila Zdenka Zglavnik.
Mjesto ima i svoje groblje i gotovo novu mrtvačnicu. Pripadalo je najprije župi Đurđevac, potom župi Šandrovac, a danas je u sastavu župe Budrovac. Bivši mještanin Stjepan Bajser koji se preselio u Poljsku, donirao je sredstva za ogradu kapele u kojoj svake nedjelje Svetu misu služi vlč. Mladen Golubić. U selu je aktivno i dobrovoljno vatrogasno društvo koje ima pedesetak članova i svoj dom sagrađen u prošlom stoljeću.
Nekada je aktivna bila i udruga žena i NK Pobjeda koji je ugašen 1985. godine, a kasnije je osnovana i druga Bilogorska Svitanja. Sirova Katalena ima samo jednu ulicu koju čine Gornji i Donji kraj te odvojci Molvica, Skresi i Zid. U centru sela je i zgrada škole Grgur Karlovčan u koju danas pohađa četiri ili šest učenika prvog razreda.
Ukupno, od 270 stanovnika, u selu živi dvadesetak učenika od prvog do osmog razreda, a nastava za više razrede održava se u Đurđevcu. Ovo prigradsko mjesto sve više gubi samostalnost pa je njenim stanovnicima u Đurđevcu i pošta, zdravstvena i veterinarska stanica i banka. Pa iako treba više pažnje (i novca) posvetiti održavanju nerazvrstanih putova oko sela, Grad Đurđevac u nastojanju da mjesto bude što privlačnije za život, inicira rušenje napuštenih kuća stimulirajući mještane sa po sedam tisuća kuna.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr