Prema legendi, u namjeri da se nastane, nekada su tu prvo došle obitelji Bašlin, Frankol i Hanžeković. Bujna vegetacija tada je bila još veća i posvuda je raslo trnje. Prvi stanovnici iskrčili su trnje i sagradili kuće, a mjesto nazvali Trnovac, koje je kasnije dobilo i pridjev Sokolovački
U jedno od srednje naseljenih mjesta u općini Sokolovac spada i Trnovac Sokolovački. U suradnji Općine Sokolovac i Županijske uprave za ceste Križevci, početkom ljeta od Ladislava Sokolovačkog do Trnovca Sokolovačkog modernizirana je i asfaltirana cesta kojom smo i mi doputovali u selo.
Na površini od nepunih pet četvornih kilometara, na brdovitom terenu smjestilo se nešto više od dvadeset kuća tvoreći jednu ulicu s dva manja odvojka. Nekada je ovdje bilo mnogo više kuća rasutih po okolnim brežuljcima, no kao i u većini sela u Hrvatskoj, i ovdje se broj stanovnika znatno smanjio, a napuštene kuće polako propadaju i nestaju u sve gušćem raslinju.
Prema legendi, u namjeri da se nastane, nekada su tu prvo došle obitelji Bašlin, Frankol i Hanžeković. Bujna vegetacija tada je bila još veća i posvuda je raslo trnje. Prvi stanovnici iskrčili su trnje i sagradili kuće, a mjesto nazvali Trnovac, koje je kasnije dobilo i pridjev Sokolovački. Prva prezimena održala su se do danas i najčešća su u selu a mi smo porazgovarali s obitelji Hanžeković.
Slavko i Štefica Hanžeković i njihova najmlađa kći Mia
– U našem domaćinstvu ovdje živimo moja supruga Štefica, sinovi Saša i Domagoj, najmlađa kći Mia i ja, rekao nam je Slavko Hanžeković, napomenuvši da im je najstarija kći Sanita udana i već desetak godina živi sa suprugom u Njemačkoj.
– Supruga i ja devedesetih godina prošlog stoljeća također smo sreću potražili u inozemstvu i zaustavili se u Francuskoj. Radili smo na poljoprivredi gdje smo stekli nova znanja u uzgoju povrća. Nakon povratka u selo, hranili smo nekoliko krava za mlijeko koje su od prije imali moji roditelji, a od ušteđevine iz Francuske smo sagradili tovilište svinja.
Po „turnusu“ smo ishranili 170 svinja do 100 kilograma težine, uglavnom za Podravku. Ja sam se ponovno zaposlio na željeznici gdje sam radio i prije odlaska u inozemstvo. Uz tov svinja počeli smo i s uzgojem povrća. Na površini od oko jedne rali sadili smo papriku, krastavce i jagode.
U to vrijeme uzgoj se isplatio no problem je što jagode za dobar rast trebaju vode, a to je kod nas problem jer nemamo vodovod već vodu crpimo iz bunara. Nakon nekoliko godina napustili smo uzgoj povrća i posvetili se uzgoju svinja, rekao je Slavko.
Umjesto „stokilaša“ danas je u tovilištu petnaest krmača čiju prasad Štefica hrani do veličine odojka za prodaju, a svinjogojstvom se bavi još nekoliko obitelji u mjestu. U selu se na sreću, još uvijek mogu vidjeti i krave koje daju mlijeko u četiri manje farme, a mlijeko otkupljuje mljekara Dukat.
– U moje predškolsko doba, selo je imalo više od pedeset kuća, prisjeća se naš sugovornik. Tada nije bilo ni prave ceste, postojao je samo poljski put. Lepavina je od nas udaljena sedam kilometara no tada je putovanje do nje trajalo po dva sata, a do Sokolovca gotovo jedan put više.
Zimi su putovi bili neprohodni, i bili smo sretni kada je jedini vlasnik traktora u selu Zdravko Todorović svojim traktorom i drvenom ralicom očistio snijeg. Da bi djeca mogla zimi ići u školu u nedalekom Srijemu, konj je umjesto ralice za sobom vukao panj i tako čistio stazu za učenike kojih je u moje vrijeme bilo dvadeset u selu. U to vrijeme samo je jedan mještanin bio zaposlen, i to u Koprivnici.
Otvaranjem granica, šezdesetih godina mnogi su mještani potražili posao u Njemačkoj i drugim zemljama Zapada. Pravu cestu posutu šljunkom selo je dobilo tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a desetak godina kasnije, mještani su sagradili i društveni dom, koji stoji još i danas.
Mario Rajn i Slavko Hanžeković ispred društvenog doma
Osim aktivne mladeži, tih je godina selo imalo i DVD. Poznati podravski trgovac Gal u Trnovcu je imao i trgovinu koja je od 1992. godine uspješno radila sve do 1995. godine. Javna rasvjeta u selo je stigla 1993. godine, a već sljedeće godine selo je dobilo i asfalt, prisjeća se Slavko.
Selo ima i nogometno igralište, no nema plin ni kanalizaciju. Bez plina lako mogu jer se griju na drva koja su svuda oko njih, a umjesto javne kanalizacije koriste septičke jame. Veći problem mještanima predstavlja što nemaju vodovod koji bi im umnogome olakšao život u selu.
Za sada, mještani koriste javni bunar, a i svako kućanstvo ima bunar u dvorištu. Stanovnici Trnovca svoje poštanske, zdravstvene i veterinarske potrebe obavljaju u Sokolovcu, gdje učenici viših razreda pohađaju i nastavu. Pa iako su im Križevci bliže, gotovo sve administrativne usluge mještani obavljaju u Koprivnici. Selo nema crkvu, u selu je raspelo koje su mještani podigli 1936. godine, a mještani idu u crkvu u Zrinskom Topolovcu. Ondje obavljaju i ostale vjerske potrebe, a o njihovom duhovnom životu brine vlč. Milan Kerš.
Danas je više radno sposobnih mještana zaposleno u nekoj tvrtki, no većina ih se bavi poljoprivredom. Mlijeko proizvode obiteljska gospodarstva čiji su nositelji Ratko Matučec, Stevo Hanžeković, Branko Bašlin i Nevenka Rajn.
Mjekarstvom se bave i Vlatko Frankol, Stevo Frankol, Davorka Hanžeković i Mario Crnčić, a Stevo Bašlin je napustio proizvodnju mlijeka i posvetio se uzgoju tovljenika. Osim stočarstva i ratarstva, mještani su uzgajali i vinovu lozu, no Američki cvrčak je u Trnovac još pred više godina prenio Zlatnu žuticu, pa je danas u selu ostalo samo četiri vinograda!
Općina Sokolovac ulaže u selo, a osim nedavno asfaltirane ceste, prema riječima općinskog načelnika Vlade Bakšaja, u planu je i obnova društvenog doma. Danas u Trnovcu Sokolovačkom živi 80-tak stanovnika. Pa iako trenutno iz cijelog sela od prvog do osmog razreda nastavu pohađa svega pet učenika, prema riječima naših domaćina, osim nekoliko starih domaćinstava, gotovo svaka obitelj ima i malo dijete.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr