Na uočnicu blagdana sv. Marka Križevčanina, 6. rujna 2026., tradicionalno je u grkokatoličoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima slavljena arhijerjeska božanska liturgija koju je zajedno s mons. Vjekoslavom Huzjakom, biskupom bjelovarsko- križevačkim te grkokatoličkim i rimokatoličkim svećenicima predvodio vladika Milan Stipić, biskup križevački. Poslije liturgije je uslijedila procesija do kapelice sv. Marka Križevčanina kojoj se priduzio i vladika u miru Nikola Kekić.
Propovijed vladike Milana Stipića donosimo u cijelosti.
Draga braćo i sestre u Kristu, preuzvišeni biskupi Vjekoslave i Nikola, dragi svećenici, đakoni, časne sestre i bogoslovi, dragi narode Božji.
Okupili smo se večeras na svetoj liturgiji, na uočnicu blagdana svetoga Marka Križevčanina, okupili smo se u našoj grkokatoličkoj katedrali Presvete Trojice u Križevcima kako bismo proslavili spomen na čovjeka koji je svojom krvlju zapečatio vjernost Kristu i Njegovoj Crkvi. Moje srce je ispunjeno dubokom radošću što večeras pred ovim svetim žrtvenikom stojim u zajedništvu i koncelebraciji s našim dragim bjelovarsko-križevačkim biskupom, mons. Vjekoslavom Huzjakom, i našim pastirom u miru, vladikom Nikolom Kekićem. Vaša nazočnost ovdje, draga braćo u episkopatu, nije samo znak bratske ljubavi, već i živi odraz onoga jedinstva za koje je naš sveti sugrađanin i zaštitnik položio svoj život.
Svjedočanstvo košičkih mučenika i veza s Križevcima
Da bismo razumjeli veličinu žrtve svetoga Marka Križevčanina, moramo se u mislima vratiti na sam početak 17. stoljeća, u vrijeme teških previranja, vjerskih ratova i dubokih podjela unutar kršćanskoga svijeta. Sveti Marko, rođen ovdje u našim Križevcima oko 1589. godine, bio je čovjek iznimna uma i čista srca. Njegov životni put vodio ga je od pitomih križevačkih brežuljaka, preko isusovačkih škola u Grazu i prestižnog rimskog kolegija Germanicum Hungaricum, pa sve do ostrogonske nadbiskupije i naposljetku do slovačkog grada Košica. Kamo god išao, Marko je sa sobom nosio pečat svoga rodnoga kraja – čvrstu, nesalomljivu vjeru i plemenitost srca.
U Košicama, kamo je poslan kao upravitelj opatije u Krásni i voditelj katoličke zajednice, Marko se našao u središtu povijesne oluje. Zajedno sa dvojicom subraće isusovaca – Poljakom Melkiorom Grodzieckim i Mađarom Stjepanom Pongráczem – činio je duhovni štit katoličkih vjernika u gradu koji je bio pretežno protestantski. Kada su u rujnu 1619. godine kalvinske trupe pod vodstvom Jurja Rákóczyja zauzele Košice, ova trojica svećenika našla su se u kućnom pritvoru, prepuštena na milost i nemilost osvajačima.
Mučitelji nisu tražili njihovo zlato ni svjetovnu moć; tražili su njihovu dušu. Od njih se zahtijevalo samo jedno: da se odreknu jedinstva s papom u Rimu, da odbace katoličku vjeru i pređu na kalvinizam. Obećavali su im slobodu, bogatstvo i visoke položaje. No, Marko i njegovi drugovi znali su da se istina ne prodaje za prolaznu zemaljsku ugodu. Uslijedilo je strašno, nehumano mučenje. Premlaćivani, paljeni bakljama, izmrcvareni do krajnjih granica, ostali su nepokolebljivi. Naposljetku, u noći s 6. na 7. rujna, njihova su tijela obezglavljena i bačena u rijeku. Postali su Sveti košički mučenici.
Ova žrtva duboko povezuje grad Križevce s nebeskom slavom. Križevci nisu samo mjesto Markova rođenja; oni su kolijevka u kojoj je posijano sjeme onog karaktera koji će kasnije procvjetati u mučeničku palmu. Naš grad, ponosan na svoga sina, kroz stoljeća čuva spomen na svetoga Marka kao na najsjajniji dragulj svoje povijesti. Marko je ponos Križevaca, ali i trajan podsjetnik svima nama koji danas hodamo ovim ulicama da se prava veličina ne mjeri onim što posjedujemo, već onim za što smo spremni položiti život.
Od Abela do Josipa: Tragedija bratoubojstva i ljubomore
Promatrajući mučeništvo svetoga Marka i njegovih drugova, ne možemo se ne zapitati: otkud izvire ta strašna tama koja čovjeka nagoni da digne ruku na drugoga čovjeka? Odgovor pronalazimo na samim počecima ljudske povijesti, u biblijskim zapisima koji nam zorno opisuju anatomiju grijeha i ljudske zavisti.
Sjetimo se pravednoga Abela. Prva krv prolivena na zemlji bila je bratska krv. Kain i Abel prinijeli su žrtve Bogu, no Kainova žrtva bila je površna, dok je Abelova izvirala iz čista i pravedna srca. Umjesto da Kain u bratu vidi poticaj da i sam postane bolji, on u njemu vidi prijetnju. Ljubomora zamagljuje njegov pogled. Iz te slijepe ljubomore rađa se nepravedno ubojstvo. Kain ubija Abela ne zato što mu je Abel učinio išta nažao, već zato što su Abelova pravednost i Božja naklonost prema njemu postale nepodnošljiv teret za Kainov ego.
Idemo dalje kroz povijest spasenja i dolazimo do Josipa i njegove braće. Josip je bio ljubimac svoga oca Jakova, mladić obdaren proročkim snovima. Kako reagiraju njegova braća? Umjesto ponosa i bratske ljubavi, u njihovim se srcima rađa duboko odbacivanje. Oni prestaju gledati Josipa kao svoga rođenog brata, kao dio svoga tijela i krvi. Za njih on postaje konkurencija, opasnost za njihove položaje i interese. Razgovaraju o tome kako da ga ubiju, no na kraju ga, vođeni hladnim koristoljubljem, prodaju u ropstvo u Egipat, lažući ocu da ga je rastrgala divlja zvijer.
Ovo je ključna duhovna točka: onoga trenutka kada braća prestanu svoga brata gledati kao brata, on automatski postaje opasnost i konkurencija. Kada nestane bratski pogled, nestaje i čovjek. Drugi više nije osoba koju treba voljeti i štititi, nego prepreka koju treba ukloniti. Prostor ljubavi zamjenjuje prostor straha i borbe za opstanak, gdje se onaj drugi eliminira kako bi se osigurala vlastita sigurnost i dominacija.
Košička tragedija: Kad kršćanin u kršćaninu vidi neprijatelja
Ovu strašnu matricu iz Knjige Postanka vidimo prepisanu u košičkoj tragediji. Tko su bili ljudi koji su mučili i ubili svetoga Marka Križevčanina i njegove drugove? To nisu bili pogani, to nisu bili bezbožnici koji nikada nisu čuli za Krista. Bili su to kršćani. Kršćani druge denominacije. Ljudi koji su čitali isto Evanđelje, koji su se krstili u ime istoga Oca i Sina i Duha Svetoga, i koji su ispovijedali Isusa Krista kao svoga Spasitelja.
Kakve li strašne ironije i duboke rane na Tijelu Kristovu! Braća u Kristu prestala su u Marku, Melkioru i Stjepanu gledati braću. Vidjeli su ih kao opasnost, kao ideološku konkurenciju, kao političke neprijatelje koje treba iskorijeniti. Kada konfesionalna pripadnost postane važnija od zapovijedi ljubavi, tada se religija pretvara u oružje, a oltar u ratište. Smrt košičkih mučenika stoga je trajna opomena o tome koliko daleko ljudsko srce može zastraniti kada dopusti da ga zadoji vjerski fanatizam i sljepoća.
Iz ovoga izvire jedna golema duhovna opasnost s kojom se i danas suočavamo, a to je opasnost od elitizma.
Elitizam je duhovna bolest koja nas uvjerava da smo samo mi najbolji, da samo mi posjedujemo svu istinu, dok svi ostali ne vrijede ništa, ili još gore – da su opasnost i konkurencija koju treba eliminirati. Kada upadnemo u zamku elitizma, mi se zatvaramo u vlastite utvrde samodostatnosti. Počinjemo sumnjičiti svakoga tko ne govori našim jezikom, tko ne pripada našoj tradiciji ili tko Boga slavi na drugačiji način. Elitizam rađa oholost, a oholost je majka svih podjela. Isus nas nije pozvao da budemo elita koja s visoka gleda na svijet, nego sluge koje peru noge jedni drugima.
Mučeništvo za jedinstvo i jubilej Križevačke eparhije
Sveti Marko Križevčanin i njegovi drugovi nisu umrli braneći neku političku ideologiju niti svjetovni teritorij. Oni su umrli za jedinstvo Crkve. Kada su mučitelji od njih tražili da se odreknu zajedništva s Rimskim biskupom, s papom, oni su znali da brane samu bit Kristove Crkve. Isus je na Posljednjoj večeri molio: „Da svi budu jedno, kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi“ (Iv 17, 21). To jedinstvo za koje je Krist molio i za koje je prolio svoju krv, Marko je zapečatio svojom vlastitom krvlju. Ideja jedinstva je najvažniji motiv njegova mučeništva.
Danas, u 21. stoljeću, Crkva se ponovno nalazi pred izazovom kako svjedočiti to jedinstvo u svijetu koji je duboko podijeljen, fragmentiran i ranjen. Pozvani smo na jedinstvo u različitosti. Jedinstvo ne znači uniformiranost. Ono ne znači da svi moramo biti isti, da moramo izgubiti svoj identitet, svoju tradiciju ili svoj obredni izričaj. Pravo kršćansko jedinstvo je poput mozaika – mnoštvo različitih kamenčića koji, složeni zajedno, tvore predivnu sliku Krista.
A tko je bolji i svjetliji primjer toga jedinstva u različitosti od naših hrvatskih grkokatolika? Mi u svojoj tradiciji, u svojoj svetoj liturgiji, u svom istočnom obredu, nosite svu puninu i bogatstvo kršćanskoga Istoka, a istovremeno ste u neraskidivom, čvrstom zajedništvu s Petrovim nasljednikom u Rimu. Mi smo živi most između Istoka i Zapada. Mi dokazujemo da se može biti potpuno vjeran svojoj istočnoj tradiciji, a istovremeno disati istim plućima s cijelom Katoličkom Crkvom. Naše postojanje je dar i blagoslov za cijelu Crkvu u Hrvatskoj.
Nalazimo se u vremenu kada se intenzivno pripremamo i već u hodu obilježavamo veliki jubilej – 250. obljetnicu osnutka naše Križevačke eparhije (1777. – 2027.). Godine 1777. carica Marija Terezija i papa Pio VI. utemeljili su ovu eparhiju, čime su grkokatolici na ovim prostorima dobili svoj institucionalni i duhovni dom, s povijesnim sjedištem upravo ovdje u Križevcima. Ovaj jubilej, 2027. godine, nije samo pogled unatrag na stoljeća preživljavanja, borbi i vjernosti. On je ponajprije poziv na duhovnu obnovu. On je zahvalnost za sve vjerne vladike, svećenike, redovnike, redovnice i vjernike laike koji su kroz četvrt stoljeća čuvali plamen vjere i jedinstva.
Neka nam sveti Marko Križevčanin, sin ovoga grada i zagovornik jedinstva, bude putokaz u godinama koje su pred nama. Molimo večeras za našu Crkvu. Neka iz naših srdaca nestane svaka ljubomora, svako odbacivanje i svaki elitizam. Pogledajmo jedni druge ne kao konkurenciju, nego kao braću i sestre, kako bismo, okupljeni oko istoga Kristova kaleža, mogli jednim ustima i jednim srcem slaviti Presveto Ime Oca i Sina i Duha Svetoga, sada i svagda i u vijeke vjekova. Amen.
