Planinari Planinarskog društva Kalnik posjetili su Sloveniju – Gozd Martuljek. Sudjelovalo je 15 planinara, a ovo su neki od dojmova.
1.dan, 11.07. –Ferata Hvadnik–
“Trosatno putovanje do prekrasnog mjestašca Gozd Martuljka, uz šale smijeh i nekoliko pauza brzo je prošlo. 10 minutna šetnja do početka moje prve ferate, nekoliko uputa, savjeta, ohrabrujućih riječi našeg Zlatka, Slobodana i Marijana…Oprema je na nama i krećemo..
Zlatko radi raspored i tek sada vidim da nisam jedina, prvi puta na ferati. Osim mene to su još Ana, Dijana, Jasmina…
Strah, trema, postepeno nestaju, od prvog kapčenja, hoda po sajli, preko prekrasnog kanjona, stalnog ohrabrivanja, pa i smjeha, uz nekoliko odmora, postajem hrabrija i dvosatno penjanje prošlo je u trenu.
Na završetku ferate čekala nas je zaslužena okrijepa u Brunarici Krmiše na 920 mnv.
Spuštamo se do kombija i odlazimo do Tičarjevog doma na prijevoju Vršič (najvišeg cestovnog prijevoja u Sloveniji) 1620 mnv.
Smjestivši se u sobe do kraja dana prošetali smo 1,5 km obližnjeg Poštanskog doma”, rekla je Renata.
Drugi dan, 12.07.—Martuljški slapovi
“Nakon ukusnog i raznolikog doručka u Tičarjevom domu na Vršiču krenula je naša nevelika grupa prvo kombijima do naselja Gozd Martuljek. Polazak je bio kroz čarobnu prirodu u smjeru Martuljskih Slapova. Laganim hodom kroz malo strmiju uzbrdicu došli smo do prvog (donjeg) slapa. Čist osvježavajući zrak, tople sunčane zrake kroz šumsko zelenilo i simfonija vodopada sve nas je očarala. U dobrom raspoloženju nastavili smo dalje do gornjeg slapa. Put do tamo je nešto zahtjevniji jer treba nešto više kondicije i vještine, ali prizor je vrijedan svake kapi znoja i pojačanog truda. Završetkom prilično strme staze kroz gustu šumu otvorio se pogled na prilično dramatične stijene. Kroz njih smo se probijali četveronožno da bi na kraju ugledali gotovo nestvarni prizor. Plato na koji se obrušava visoki slap oko 110 metara preko udubljene, glatke i gotovo okomite stijene. Prvo što osjetiš je dah osvježenja i ganutost ljepotom gotovo do suza. Skidale su se cipele i čarape i mobitelima hvatali što bolji prizori za ovjekovječiti ono što nije ni približno stvarnom doživljaju. Naravno, ta egzaltacija je trajala i teškom mukom smo se odlučili na povratak, koji je uz silinu pozitivnih emocija bio puno lakši. Na putu smo zastali na Brunarici pri Ingotu na okrjepu uz pivo i domaće jelo. Vraćajući se do kombija još jednom smo uživali u brojnim slapovima, mostićima, uskim kanjonskim prolazima i vapnenim stijenama. Puni dojmova, napunjenih baterija i iznimno dobrog raspoloženja vratili smo se svojim domovima”, opisala je svoje dojmove Snježana.
