Sustavne preporuke za zaštitu prava žena često ostaju bez provedbe, a rad pravobraniteljskih institucija sve se češće ‘banalizira, delegitimizira i ideologizira’, upozorio je u srijedu Josip Grgić iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na tematskoj sjednici istoimenog saborskog Odbora.

Na tematskoj sjednici saborskog Odbora za ravnopravnost spolova, održanoj povodom 45. obljetnice UN-ove Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), rasprava je otvorila manjkavosti sustava, osobito zdravstvenog, ali i pitanje kako institucije mogu konkretnije uključiti feministički civilni sektor u donošenje javnih politika i praćenje provedbe međunarodnih obveza.

Grgić: Opasan trend politizacije zaštite ljudskih prava

Predsjednica Odbora Marija Lugarić (SDP) upozorila je da se ravnopravnost ne može mjeriti samo postojanjem zakona, a kao problem izdvojila je nedostatak rodno razvrstanih podataka, navodeći da se u Saboru raspravlja i o izvješćima DORH-a “koja uopće nemaju rodnu statistiku”.

Josip Grgić iz Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova upozorio je da se preporuke CEDAW odbora i pravobraniteljskih institucija često sporo provode ili uopće ne provode, osobito kada traže sustavne promjene. Upozorio je i na “opasan trend” politizacije sustava zaštite ljudskih prava, u kojem se rad pravobraniteljskih institucija “banalizira, delegitimizira i ideologizira”.

Govoreći o raskoraku između službenih očitovanja i prakse u području reproduktivnih prava, Grgić je rekao da se u Vladinu odgovoru na nedavnu interpelaciju navodi da takvih problema nema, dok je nedugo nakon toga u medijima objavljeno svjedočanstvo žene koja je u Vinogradskoj bolnici odbijena zbog priziva savjesti.

Na to se nadovezala Dubravka Šimonović, bivša predsjednica CEDAW odbora i nekadašnja posebna izvjestiteljica UN-a za nasilje nad ženama, ocijenivši da izneseni primjeri upućuju na “toleriranje urušavanja ostvarivanja reproduktivnih prava u RH”.

Rečić: Bolnice nemaju standardizirane postupnike za porod

Zorana Juričić iz Hrabrih sestara govorila je o “institucionalnom prizivu savjesti” koji nadilazi pitanje pojedinog liječnika. U Hrvatskoj, upozorila je, ne postoji registar liječnika koji se pozivaju na savjest, što bolnicama otežava organizaciju rada. “Ukoliko žene ne dobivaju pravo na uslugu, radi se o obliku diskriminacije i daljnjem traumatiziranju žena”, rekla je.

Juričić je navela i da samo dvije bolnice u Hrvatskoj, one u Puli i Rijeci, na internetskim stranicama imaju broj telefona, hodogram i dokumente potrebne ženama koje prolaze kroz postupak pobačaja.

Tatjana Vlašić iz Ureda pučke pravobraniteljice istaknula je podatak da je zdravlje područje u kojem im se obraća najveći broj građanki i građana te istaknula širenje priziva savjesti i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti – kod liječnika opće prakse i ginekologa, pa i zubara.

Maja Rečić iz Udruge za promicanje primaljstva upozorila je da žene u trudnoći, porodu i babinju još nisu aktivne sudionice u odlučivanju o vlastitoj skrbi. “Nijedna bolnica nema standardizirane postupnike za većinu aktivnosti koje se tiču porođaja”, rekla je.

Udruge kao “dežurni vatrogasci”

Predstavnica Centra Delfin rekla je i da se udruge često tretiraju kao “dežurni vatrogasci” te da se njihovo znanje koristi “kad je to nekome od koristi”, dok kontinuiteta suradnje nema. Klaudija Kordić iz udruge Rode, na čiju je inicijativu i održana sjednica, ocijenila je poražavajućim koliko je malo muškaraca i visokih predstavnika institucija bilo prisutno na njoj, dodajući da će civilnom društvu “opet ostati da glasno govori, da viče”.

Rada Borić podsjetila je da Hrvatska još nema rodno osjetljiv proračun, a Irena Sarti iz Ureda za ravnopravnost spolova poručila je da su dionici civilnog društva, poput feminističkih udruga,“ključni u oblikovanju i provedbi javnih politika” te najavila “modalitete daljnje suradnje”.

Kao krovni problem istaknut je i izostanak snažnog strateškog okvira. Sanja Juras iz Ženske mreže Hrvatske upozorila je da Hrvatska “ni dan danas” nema nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova, nego samo nacionalni plan, dokument niže razine koji ne usvaja Sabor.

Juras je upozorila i na kašnjenje izvješća prema tijelima koja prate provedbu spomenute konvencije, Istanbulske konvencije i drugih međunarodnih obveza, zbog čega monitoring istih “gubi smisao”.

Zaključno je, osvrnuvši na sve izneseno, Danica Kramarić iz Ministarstva zdravstva rekla da je neke stvari na sjednici “osobno prvi put” čula te najavila da će ih prenijeti kabinetu ministrice zdravstva Irene Hrstić.