Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša u utorak je predvodio euharistijsko slavlje u povodu blagdana blaženoga Alojzija Stepinca, “pastira Crkve zagrebačke i mučenika savjesti” koji, kako je istaknuo, ostaje znak Crkve koja ne traži lakše nego vjernije puteve, ne prilagodbu nego istinu, ne moć nego služenje”.

Stepinčevo je katolički spomendan koji se slavi 10. veljače, na dan smrti blaženog Alojzija Stepinca (1898. – 1960.).

“Večeras smo se okupili na slavlju blaženoga Alojzija Stepinca, pastira crkve zagrebačke i mučenika savjesti koji ostaje znak Crkve koja ne traži lakše nego vjernije puteve, ne prilagodbu nego istinu, ne moć nego služenje”, dodao je.

Nakon čitanja odlomka iz Lukina evanđelja, Kutleša je u svojoj homiliji “Savjest pred Kristom – Hrvatska pred odlukom” rekao da nas taj odlomak ne vodi na mirno i pobožno mjesto, nego nas uvodi u dramu razlučivanja, u sudnicu povijesti, pred Pilata.

“To mjesto nije bilo samo prostor rimske vlasti, nego prostor ljudske savjesti. Ondje su stajali Isus i Baraba: Nevinost i nasilje, Istina i pragmatizam, vjernost Ocu i prilagodba mnoštvu. Ondje se nije odlučivalo samo o sudbini jednoga Čovjeka, nego o smjeru povijesti”, rekao je nadbiskup.

To je, istaknuo je, trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka.

“Pred Pilatom stoji i današnji svijet, naše društvo i Hrvatska. A iznad svega, pred Pilatom stoji naša osobna savjest”, rekao je Kutleša.

Koju Hrvatsku želimo?

Kutleša ukazuje da se postavlja pitanje koju Hrvatsku želimo: slobodnu, onu koja se ravna po istini ili onu koja traži lakši put?
Istaknuo je da je Stepinac duboko razumio tu evanđeosku dramu.

“Znao je da se povijest naroda ne lomi prvotno u saboru, sudnicama i uredima, nego u unutarnjem svetištu čovjeka. Ondje gdje nitko drugi ne ulazi osim Boga. Ondje gdje se rađa ili izdaje istina. Ondje gdje čovjek odlučuje hoće li biti slobodan ili se prilagoditi bučnomu mnoštvu”, dodao je.

Crkva, kako je rekao, tu istinu jasno izriče: “savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo”.

Ističe da blaženi Alojzije svojim životom potvrđuje temeljno pravilo: tko je vjeran savjesti, ostaje slobodan i kada je izvana pritvoren; a tko savjest izda, ostaje zarobljen i kada mu se čini da vlada”, poručio je Kutleša.

U homiliji govori o dvije stvarnosti, dvije Hrvatske koje stoje pred Isusom.

Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra

“Prva je stvarnost tiha i postojana Hrvatska, koja nosi u sebi klicu dobra. To je Hrvatska poštenih ljudi koji ne dospijevaju na naslovnice, ali na svojim leđima nose breme društva (…) Druga je stvarnost Hrvatska ranjena grijehom koja, poput Barabe, bira kratkoročnu korist umjesto istine, Hrvatska u kojoj se ideali zamjenjuju pogodnostima, u kojoj se čovjeka mjeri isključivo kroz profit, utjecaj i moć, a zakon se ne doživljava kao služba općem dobru, nego kao sredstvo osobnoga interesa”, rekao je Kutleša.

Istaknuo je da Stepinac pokazuje da se odluka o tome koga danas puštamo na slobodu u vlastitom srcu, “Barabu svojih kompromisa ili Krista svoje savjesti”, ne donosi jednom zauvijek, nego svakodnevno te da o toj tihoj, često nevidljivoj odluci ovisi ne samo svetost pojedinca, nego i budućnost naroda.

Vjernike, hodočasnike, biskupe i svećenike pozvao je da otvore srca onoj poruci koju nam Stepinac i danas upućuje: da savjest oblikovana evanđeljem ostaje temelj osobne i društvene slobode te ih pozvao da mole za njegovu kanonizaciju.

Proslava Stepinčeva slavi se u godinama nakon što je papa Ivan Pavao II. proglasio kardinala Stepinca blaženim 3. listopada 1998. godine u marijanskom svetištu Mariji Bistrici i očekivalo se da će biti kanoniziran.

Proces kanonizacije Stepinca zaustavio je papa Franjo

No, proces kanonizacije Stepinca je zaustavio papa Franjo rekavši da je “u jednom trenutku procesa došlo do nerazjašnjenih točaka koje se tiču povijesti”.

Također je rekao da je uvidio da “mora zamoliti za pomoć srpskog patrijarha Irineja, koji je veliki patrijarh”.

Franjo je 2016. godine samovoljno i mimo uobičajene procedure oformio Mješovito katoličko-pravoslavno povjerenstvo koje je trebalo razmotriti Stepinčevu ulogu u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Bio je to “presedan” u povijesti Katoličke Crkve. Nikada do tada niti jedan rimski Papa nije oformio nikakvo “povjerenstvo” u koju je uveo predstavnike druge Crkve te se u nekim crkvenim krugovima čulo da taj potez pape Franje graniči s herezom.

Nakon tri godine rada, povjerenstvo je zaključilo da dogovora nema. Rad spomenutog povjerenstva nije ni sa čime vezan za predmet Stepinčeve Svetosti kojeg je Kongregacija za kauze Svetaca završila, utvrdila sve činjenice i u jako dugom procesu temeljito istražila sve prigovore.

Alojzije Stepinac bio je zagrebački nadbiskup i kardinal  kojega su obilježili djelovanje u vrijeme ustaške NDH i u prvim godinama komunističke Titove Jugoslavije koja ga je 11. listopada 1946. osudila na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih pet godina lišenja svih građanskih prava.

Srpska pravoslavna crkva (SPC) i dio povjesničara mu zamjeraju pasivnost u odnosu na zločine ustaškog režima, dok Crkva i također dio povjesničara tvrde da je neumorno osuđivao zločine protiv čovječnosti i spašavao progonjene Židove, Srbe, Rome i druge na udaru režima NDH.