Ogranak Matice hrvatske u Križevcima i Gradska knjižnica “Franjo Marković” Križevci organizirali su književnu večer na kojoj je gostovao Pavao Pavličić. Književnica Julijana Matanović bila je spriječena zbog bolesti.
Pavao Pavličić hrvatski je književnik, književni povjesničar i filmski scenarist. Diplomirao je komparativnu književnost i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. doktorirao radom iz metrike stiha, a od 1970. do umirovljenja 2016. radio na Odsjeku za komparativnu književnost. 2017. izabran je u zvanje profesor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU-a. Dobitnik je Nagrade ‘Vladimir Nazor’ za životno djelo.
Naslovna priča njegove prve knjige kratkih priča Lađa od vode (1972) može se sagledati i kao programatski tekst naraštaja tzv. fantastičara. Kriminalističkoga su žanra kratke priče okupljene u knjigama Dobri duh Zagreba (1976) i Skandal na simpoziju (1985) te romani, često s fantastičnim elementom u središtu, Plava ruža (1977), Stroj za maglu (1978), Slobodni pad (1982), Pokora (1998), Melem (2003), Brda se miču (2011), Hladna fronta (2016), a klasičnoj detektivskoj fikciji s društvenokritičkim slojem pripada čitana serija romana o novinaru crne kronike Ivi Remetinu, kojih je napisao 17 (npr. Press, 1980; Pjesma za rastanak, 1982; Rakova djeca, 1988; Pasijans, 2000; Mrtva voda, 2003; Tužni bogataš, 2004; Žive igračke, 2009; Stara ljubav, 2010; Krvna veza, 2014; Tajno ime, 2015; Salon za plakanje, 2017; Ljekovito blato, 2021).
U ostalim romanima, od nagrađenoga Večernjeg akta (1981) do Bakrenih sova (2018), prepleće nekoliko žanrovskih tradicija, a ta djela često, počinjući od fantastičnih ili kriminalnih događaja, poprimaju oblik društvene alegorije. Neovisno o prevladavajućoj žanrovskoj jezgri, uvijek je vidljiva nakana da tekst bude pristupačan čitatelju, a ta svijest o recepciji razlog je zbog kojega Pavličić u naizgled žanrovskim romanima redovito razmatra, u postmodernističkom ruhu metafikcionalnosti, velike književne i etičke teme: pitanje umjetničke originalnosti i autorstva.
Od 1990-ih piše i autobiografsku prozu, a autobiografski elementi u njegovu pripovijedanju prisutni su još u memoarskom zapisu Dunav (1983), te poslije u novinskim kolumnama i feljtonima, tematski okupljenima u knjigama Leksikon uzaludnih znanja (1995), Ulica me odgojila (2004), Knjiški moljac (2009), Pohvala tijelu (2018), Pohvala starosti (2018), Ropotarnica (2019) i Sanjarije samotnog vozača (2021), kao i u nizu memoarskih knjiga o Vukovaru. Tada počinje pisati i romane zavičajne tematike, smještene u imaginarni podunavski grad Varoš.
Ponekad je Pavličićev pripovjedački rad bio tijesno povezan s njegovim znanstvenim istraživanjima književnih žanrova. Ta je poveznica najsnažnije do izražaja došla u romanu Koraljna vrata, jednom od vrhunaca hrvatske postmoderne književnosti, o filologu koji na otoku pronalazi izgubljena dva pjevanja Osmana Ivana Gundulića koji prouzroče »epidemiju zdravlja«, napisanom u vrijeme kada se intenzivno bavio proučavanjem tog epa (Studije o Osmanu, 1996), a koji je kritika – kao i Pavličićeve romane, obilježene metafikcionalnošću, autoreferencijalnošću i žanrovskom hibridnošću – povezivala s Umbertom Ecom.
Njegove knjige s područja znanosti o književnosti zahvaćaju dvije glavne teme, metričku problematiku i stariju hrvatsku književnost, često ih ispreplećući, a bavio se i novijom hrvatskom književnošću.
O vlastitome književnom postupku pisao je u knjizi Tajne zanata (2021). Napisao je nekoliko zapaženih romana za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984; Zeleni tigar, 1986; Petlja, 1988; Lopovska uspavanka, 1992), koji također pripadaju kriminalističkom žanru. U knjizi Rukoljub (1995) okupio je pisma upućena slavnim ženama kulturnog života u prošlosti ili junakinjama poznatih književnih djela, a u knjigama More i voda (2014) i Ćao-mjao (2024) feljtone u kojima komentira različite aspekte hrvatskoga društva i kulture. Istaknuo se i kao filmski scenarist, prilagođavajući vlastita djela ili pišući originalne scenarije. Uglavnom je surađivao sa Zoranom Tadićem, tvoreći redateljsko-scenaristički tandem koji je obilježio hrvatsku kinematografiju 1980-e ciklusom društveno-alegorijskih kriminalističkih filmova s elementima fantastike. Koautor je scenarija za kriminalističke filmove Zločin u školi (Branko Ivanda, 1982) i Putovanje tamnom polutkom (Davor Žmegač, 1995), a vukovarske je tematike scenarij za igrani film Vukovar se vraća kući (Branko Schmidt, 1994).
Julijana Matanović hrvatska je književnica i književna povjesničarka. Diplomirala je jugoslavistiku na Pedagoškom fakultetu u Osijeku 1982., gdje je bila zaposlena 1982–93; od 1994. do odlaska u mirovinu 2018. radila je na Odsjeku za kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1998. doktorirala temom o povijesnome romanu u hrvatskoj književnosti XX. st. Od 2021. urednica je književnoga časopisa Republika.
Kao književna povjesničarka posebno zainteresirana za hrvatski barok i povijesni roman, studije i eseje skupila je u knjigama Prvo lice jednine (1997) i Krsto i Lucijan (2003), a pogovore djelima hrvatskih i stranih pisaca u knjigama Lijepi običaji (2000) i [email protected] (pogovori II) (2012). Barok iz suvremenosti gledat (1992) studija je o spjevu Uzdasi Mandalijene pokornice Ignjata Đurđevića, a Knjiga o Fabriju (2019) djelo o opusu i životu Nedjeljka Fabrija. Kao književnica velik je odjek u čitatelja postigla proznim knjigama pisanima u razgovornom, ispovjednom tonu i u duhu postmoderne proze na razmeđu fikcijskoga i autobiografskoga, u kojima naglašava žensko iskustvo te najčešće tematizira obiteljske odnose.
Velike su naklade u više od deset izdanja postigle nagrađivane zbirke priča Zašto sam vam lagala (1997), Knjiga od žena, muškaraca, gradova i rastanaka (2009) i Samo majka i kći (2012) te roman Bilješka o piscu (2000), dočim je Tko se boji lika još: priprema ispita iz nove hrvatske proze (2008) intertekstualni, metafikcijski roman koji u okvirnoj priči o studentici koja priprema ispit iz hrvatske književnosti spaja različite diskurse i pripovjedne perspektive (naraciju preuzimaju likovi iz raznih književnih djela). Objavila je i knjige feljtona i kolumni, prvotno pisanih za novine, Kao da smo otac i kći (2003) i Laura nije samo anegdota (2005) te zbirke priča O čemu ti to govoriš (2010), Cic i svila (izabrane priče, 2011), Božićna potraga: priče za pod bor (2012), I na početku i na kraju bijaše kava (2014), Djeca na daljinu (2020), kao i knjigu internetskih zapisa Ljuta godina (2019). Piše i djela za mladež (One misle da smo male, 2010., s Ankom Dorić; Rečeno – učinjeno, 2015; Vezanje tenisica s jednom nepoznanicom, 2017).
Donosimo nekoliko fotografija iz Križevaca.
