Mjesec hrvatske knjige, kojim se promiče čitanje kao jedna od temeljnih društvenih vrijednosti, održava se od 15. listopada do 15. studenog svake godine. Obilježava se u knjižnicama i inim ustanovama diljem Hrvatske. Centralna tema i moto ovogodišnje manifestacije je Čitam 100 na sat.
Povodom mjeseca hrvatske knjige u Gradskoj knjižnici “Franjo Marković” Križevci u ponedjeljak, 17. listopada u 10 sati održat će se književni susret i predstavljanje knjige za djecu “Zabundane priče” Tomislava Barana, gosti Tomislav Baran, autor i Miroslava Vučić, urednica knjige (Školska knjiga).
Tomislav Baran rođen je 5. studenoga 1970. u Šibeniku. Iako je, kako neskromno voli reći, bio dobro dijete, svejedno je roditeljima znao zadavati glavobolju. Ponajprije mami, koja je bila prava majstorica u izmišljanju načina kako ga zdravo nahraniti. U usta mu nisu ulazili mrski zalogaji, ali su zato često iz njih izlazile riječi neću, ne mogu i bljak. I mora mu se priznati, dosta se izvještio u izbjegavanju tih neprijateljskih komada hrane. Pa kad su roditelji primijetili da Tomislav ne dobiva na težini a u isto se vrijeme kućni ljubimac mačak neobjašnjivo deblja, postalo im je jasno gdje su završavale sve one brokulice, jetrice i ćuftice. A oni naivno gledali u ispražnjen tanjur vjerujući kako je mali konačno došao pameti.
I kad više nije mogao glumiti za stolom, odlučili su upisati ga na glumu u šibensko kazalište, da se ipak negdje izraze te njegove sposobnosti i vještine. U međuvremenu je onaj njegov fond riječi ipak narastao, pa je postao vješt u izražavanju i pisanju. Vodio je tako školske priredbe, radio u emisijama za djecu i mlade na Radio Šibeniku, pisao za novine i literarna natjecanja. Sve su ga te aktivnosti dovele na Filozofski fakultet u Zagrebu, na kojem je završio studij fonetike i talijanskog jezika i književnosti.
Od 1995. godine radi kao spiker na Hrvatskoj radioteleviziji. Može ga se čuti i vidjeti u svim programima i radija i televizije – od dokumentarnih filmova preko vijesti do obrazovnih emisija u kojima govori o naglascima. Koliko je pravilno naglašavanje važno najbolje se sam uvjerio kad je zamalo pročitao da je neki ravnatelj učenicima podijelio tablete umjesto tablete. Pa je darovite učenike skoro pretvorio u tabletomane.
Upravo zbog toga Tomislav podučava medijske djelatnike, poslovne ljude i sve javne govornike koliko je važno pravilno i lijepo govoriti, kako bi se izbjegle smiješne ali i neugodne situacije. Stoga je za njih i osmislio govorne radionice. I ne samo za njih. Jedna od dražih mu je njegova dječja govorna radionica Parlatina na Međunarodnom dječjem festivalu u Šibeniku. Tomislavov posao je dakle da govori i da druge uči govoriti. Neki bi rekli – Govori i još ga zato plaćaju. Blago njemu! No, Tomislav i piše. I to od srca. I za dušu. Preciznije rečeno, za svoju Anu. Kćerkicu jedinicu koja mu je u mnogočemu nalik. Pa i u hranjenju.
I kao što je on svojim roditeljima „uveseljavao“ ručkove, tako je i Ana svojima. Pa tati nije preostajalo ništa drugo nego prionuti na – pričanje priča. Da bi zalogaji završili na pravome mjestu. U Aninim ustima. Ana je bila slaba jedačica, ali jaka gutačica tatinih pričica. I za stolom i u autu i u krevetu i u šetnji, pa i u moru. Tata bi se često umoran vraćao s posla gdje bi satima čitao i govorio (a gdje je sada ono blago njemu, ha?). Ana bi ga već na vratima dočekala i sunovratila mu se u zagrljaj s naredbom – tata plicaj plicu!
Onako promukao tata bi krenuo u avanturu, pa njegova Crvenkapica u petnaestoj verziji nije više išla baki odnijeti voća i kolača nego platiti joj račune za struju. I taman što bi tata završio s pričom, Ana bi izustila – joc (još). Tata bi na to jedva procijedio – Joj, taj tvoj joc mene u glavu boc. Time bi još više rasplamsao Anin pričoslušalački žar.
Onda se tata dosjetio da bi bilo dobro osmisliti vlastite priče. I tako je nastalo šest zbirki s po dvanaest priča i isto toliko pjesama koje prate priče. Od kojih su objavljene Šumaste priče, Šumaste pjesme, Zabundane priče i Radosne priče i pjesme. Tomislav se zna šaliti da bi toliko priča dobro došlo i Šeherezadi i da bi na neko vrijeme bila mirna što se tiče glave na ramenima. A i njemu je spasilo glavu od Aninog jockanja-bockanja.
Inače, dvije njegove Šumaste priče zaživjele su u dječjoj emisiji Hrvatskoga radija Priča za laku noć, a jedna u televizijskoj emisiji Pssst priča na HTV-u. Dvanaest Radosnih priča i pjesama snimljeno je u televizijskom animirano-ilustriranom formatu.
Osim priča, Tomislav piše i stihove za uglazbljivanje. I to na sva tri narječja.
I što je najzanimljivije, kao Dalmatinac je četiri godine zaredom nastupio na krapinskom festivalu kajkavskih popevki s – pazite sad ovo – kajkavskim popevkama. A 2009. mu je pjesma, također na kajkavskom, dobila prvu nagradu publike na Zagrebfestu. Objavio je i dvije kratke priče za Glas koncila. Okušao se i kao scenarist zabavnih emisija i projekata. Snimio je velik broj zvučnih knjiga – za slijepe, udžbenike, priručnike. Svoje prve samostalno pročitane knjige Djeco laku noć uvijek se rado sjeti. I naravno, Modre laste, Smiba i Radosti.
Ne bavi se sportskim aktivnostima (sram ga bilo!). Sluša glazbu iz osamdesetih (zaostao u razvoju?). U slobodno vrijeme zahvaljuje Bogu na slobodnom vremenu i traži način kako ga što više produžiti. Ne skuplja značke ni salvete, nego Anu i ponekad njene prijateljice s aktivnosti na aktivnost. I upija sve oko sebe, što kasnije kombinira s maštom i stavlja na papir.
Voli spavati. I još nešto. Opet stvara probleme za stolom. Samo što sada više ništa nije bljak nego joc (još).
prigorski.hr