Danas je u hrvatskom nacionalnom marijanskom svetištu u Mariji Bistrici održano 32. vojno-redarstveno hodočašće na kojem su se, uz pripadnike Ministarstva unutarnjih poslova, okupili i pripadnici Oružanih snaga Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, hrvatskih branitelja te crkveni predstavnici iz Republike Hrvatske.
Donosimo propovijed vojnog ordinarija Jure Bogdana na misi povodom današnjeg 32. nacionalnog hodočašća Hrvatske vojske, policije i branitelja u Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
Poštovani vjernici i hodočasnici, nalazimo se danas na mjestu molitve. Na mjestu gdje su naraštaji prije nas, a njih slijedimo i mi, dolazili s jednim i najvažnijim ciljem: moliti!
U današnjem Evanđelju susrećemo Isusa kao molitelja i učitelja molitve. Svima nam je dobro poznato kako je cijeli Isusov život bio protkan molitvom kao dubokim osobnim odnosom s nebeskim Ocem. Početak njegova javnog djelovanja počinje u pustinjskoj osami molitve i posta; izbor dvanaestorice učinjen je nakon povlačenja na molitvu, hod prema drvu križa osnažen je molitvom u Getsemanskom vrtu. Nadalje, Isus moli za nas u svojoj Velikosvećeničkoj molitvi. Bog moli za ljude! On ozdravlja i vraća u život prethodno moleći. Isus bez prestanka moli. Ne samo da Bog moli nego i uči ljude kako valja moliti. Za vrijeme svoga zemaljskog hoda Isus je, mogli bismo reći, otvorio školu molitve svojim apostolima, učenicima, a preko njih i svima nama! Isusova molitva Bogu jest naša radost. On, i nakon svoga Uzašaća na nebu, ostaje s nama. Ostaje s nama u molitvi, jer On, “kao čovjek, moli Oca, i kao Bog, čovjek i Bog, pokazuje mu svoje rane kojima nas je otkupio. Isusova je molitva tu, s našim tijelom; On je jedan od nas, Bog čovjek koji moli za nas. To nam mora dati sigurnost, dapače, veliku radost.”
Evanđelist nam Luka u današnjem evanđelju donosi Isusovu pouku o molitvi. Često nam se čini da znamo odgovor na pitanje što je to molitva i možda vrlo lako izgovaramo poznate definicije: molitva je razgovor s Bogom ili molitva je odnos s Bogom, molitva je uzdizanje duše k Bogu ili molitva je prebivanje pred Bogom. Svi ovi izričaji o molitvi govore o tome da je molitelj onaj koji je okrenut prema Drugome, prema Bogu, koji je usmjeren i zagledan u toga Drugog. Ta usmjerenost, ta zagledanost u Drugoga, u Boga, otkriva nam samu čovjekovu bȋt, otkriva nama ono najdublje središte našega bića u kojemu prebiva Bog. I upravo nam ta stvarnost otkriva da nismo sami sebi dostatni i da smo upućeni na Drugoga, na Boga koji je u meni dublje od moje najdublje nutrine.[2] Možemo sa sigurnosti reći kako u molitvi, spoznajući svoju najdublju dubinu i susrećući u njoj Boga, spoznajemo zapravo sami sebe, spoznajemo tko smo zapravo mi. Molitva prati naš život, ona je dah života koji daje smisao svakomu našem djelovanju.
Molitva je stoga čin poniznosti i nesebičnosti jer molitelj, dok moli, usmjerava svoj pogled u onoga drugog, čime izlazi iz svoga zatvorenog kruga usmjerenosti na sebe, bilo da je molitva zagovorna: dok molim za drugoga, ili pak prosidbena: dok tražim nešto za sebe od drugoga. I naši međuljudski odnosi počivaju na iskazivanju blizine jednih prema drugima. Blizina koja drugomu govori: kada si ti slab, ja ću za tebe biti jak; i obrnuto: kada moje snage klonu, znam da od nekoga mogu tražiti pomoć. Ona nas osposobljava da nosimo bremena jedni drugima kako bismo na taj način ispunili Kristov zakon ljubavi, upravo onako kako nas poziva apostol Pavao: “Nosite jedni bremena drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!”
Molitva je temelj naših međuljudskih odnosa. Ona je zajednički nazivnik za one tri riječi koje su potrebne za dobar obiteljski život, kako naglašava papa Franjo u svojoj Katehezi na Općoj audijenciji (13. svibnja 2015.): molim, hvala i oprosti. Stoga i poznajemo molitvu kao prosidbenu kada nešto molimo za sebe ili drugoga, kao hvalbenu dok zahvaljujem za primljene milosti i uslišane želje srca te oprosnu kada izričem svoje kajanje za učinjeno zlo i propušteno dobro. I kao što se u obitelji u našim naravnim odnosima isprepliću tri riječi: molim – hvala – oprosti tako se i u molitvi pred licem Božjim uzdiže molitveni troplet naše prošnje, zahvaljivanja i kajanja. Taj troplet nalazimo u mnogim simbolima naše hrvatske kulture i naših nacionalnih obilježja. Naš narod je oduvijek znao pod čijim znakom, pod čijom zastavom treba u svome životu hoditi: Zastavom Krista uskrsnuloga koji nas je svojim križem i uskrsnućem preporodio na novi život, život koji treba njegovati, čuvati i braniti od začeća do prirodne smrti.
Naš hrvatski vojnik, policajac, branitelj, vatrogasac, to zna i zato smo tu da Bogu po Mariji uputimo svoje prošnje i zahvale kajući se za svoje nedosljednosti u življenju svoje vjere.
Jednom je Isus na nekome mjestu molio i čim presta, reče mu jedan od učenika: „Gospodine nauči nas moliti “– čuli smo u Evanđelju. Kakva je to bila Isusova molitva da su učenici poželjeli da ih nauči moliti? Kakav je Isus bio dok je molio? Je li nas ikada privukao netko svojom molitvom tako da smo sami htjeli moliti? Možda bi odgovor na to pitanje trebali potražiti u svojoj prošlosti dok smo još bili djeca. Jesam li gledao svoga oca ili majku u molitvi? Možda se ne mogu sjetiti osobnoga iskustva, ali, ako pogledamo oko sebe na našim euharistijskim sastancima na koje roditelji dolaze sa svojom djecom, mogli bismo prepoznati kako je dijete zagledano u svoga oca ili majku koji su na koljenima u molitvi. Dijete gleda svoje roditelje dok mole i sami žele moliti. No, to ne mogu poželjeti ako toga nema, ako roditelji ne mole. O svome osobnom iskustvu, iskustvu vlastite zagledanosti u svoje roditelje, lijepo nam je svjedočanstvo ostavio papa sv. Ivan Pavao II. Majka svetoga Ivana Pavla II. zvala se Emilija Kaczorowska.
Njegov otac, imenom Karol, bio je profesionalni vojnik. Karol i Emilija vjenčali su se 1906. i dobili troje djece. Najstariji, Edmund, liječnik, umro je u 26. godini nakon što se razbolio od šarlaha zaražen u bolnici gdje je u to vrijeme liječio bolesnike. Drugo dijete, kći Olga, umrla je nedugo nakon dolaska na svijet. Bračni par Wojtyła posvetio se Djevici Mariji tijekom trudnoće budućega pape, kada su odbili liječnikov savjet za pobačaj kako bi zaštitili Emilijino već bolesno srce. Emilijina primalja ostavila nam je pisano svjedočenje da je tijekom porođaja majka budućega pape željela otvoriti prozore. Nije bilo riječ o svježemu zraku, već o tome da se u tome trenutku iz obližnje crkve čulo pjevanje marijanskih litanija. „Želim da prva stvar koju moje dijete čuje bude himna Gospi“, objasnila je Emilia primalji.
Budući Papa u dobi od osam godina izgubio je majku. Umrla je 13. travnja 1929. Ostao je sam sa svojim ocem. Nakon Emilijine smrti, njegov otac povjerio je svoga mladog sina Gospi od Kalwarije, rekavši dječaku pred Gospinom likom: „Od danas će ona biti tvoja majka“.
Papa Ivan Pavao II. često će se kasnije prisjećati: „Godine mog djetinjstva i mladosti prvenstveno su povezane s likom moga oca.” Bio je on vojnik, rođen 1879., koji je 1900. započeo vojnu službu u Wadowicama. Nakon godine, kao desetnik, bio je upućen u Lavov u pješačku kadetsku školu. Godine 1903. svršio je vojnu službu u činu narednika i mogao se vratiti kući. Međutim, odlučio je ostati u vojsci kao profesionalni vojnik te je služio kao dočasnik u Wadowicama i Krakovu. Preminuo je 1941., u 63. godini života, od zatajenja srca. Pokopan je pored svoje supruge. Govoreći o svome ocu, Ivan Pavao II. je posvjedočio: „Mogao sam ga pažljivo promatrati i vidio koliko je zahtijevao od sebe samoga… To je bilo izuzetno važno u vrijeme koje toliko znači za jednog adolescenta.(…) Gledajući ga, naučio sam da ljudi trebaju biti zahtjevni prema sebi i posvetiti se ispunjavanju svojih obveza.” Opisao ga je kao „čovjeka visoke kulture, anđeoske dobrodušnosti i strpljivosti“. Bio je on iskreni domoljub koji se u jeku Prvoga svjetskog rata, 1915. , upisao u poljske legije, nastavivši vojnu službu u slobodnoj Poljskoj. Svojemu je sinu usadio u srce vlastito domoljublje, učeći ga domoljubnim pjesmama i čitajući mu ulomke iz trilogije velikoga poljskog književnika Henryka Sienkiewicza. Otac mladoga Karola bio je svojemu sinu uzor života neprestane molitve. Ivan Pavao II. nazvao je taj primjer svoga oca svojim „prvim kućnim sjemeništem”.
Dana 7. svibnja 2020. otvorena je kauza za proglašenje svetima roditelja pape svetoga Ivana Pavla II. – Karola Wojtyle starijega i Emilije Kaczorowske.
Draga braćo i sestre, ovo današnje Evanđelje propituje nas u koga su to zagledana naša djeca, naši mladi, jer ono što gledaju to će i poželjeti biti i oponašati. Poželjet će naučiti riječi koje mi izgovaramo, činiti djela koja mi odrasli činimo, podržavati one vrijednosti za koje mi živimo i dajemo svoj život: za Boga, za obitelj, za domovinu.
U koga sam ja sada zagledan?
Ovim hodočašćem svjedočimo da je naš pogled usmjeren prema nebeskoj Majci i njezinu sinu Isusu Kristu. Samo pred njima hrvatski vojnik, policajac i hrvatski branitelj prigiba svoje koljeno, samo pred njima otvara svoju dušu i izriče molitvu za sebe, svoju obitelj, svoje roditelje, za svoju djecu, svoje bližnje, za svoju Domovinu.
Isus uči svoje učenike kako moliti i izgovara riječi Očenaša. Čovjek uči moliti. To je proces koji traje cijeli život. Molitva koja počinje s naučenim i izgovorenim obrascima vjere treba prerasti i postati molitvom srca, molitvom života sve do one punine na koju sv. Pavao poziva Solunjane: “Bez prestanka se molite!” Moliti bez prestanka znači živjeti svoj život i Bogu ga prikazivati kao ugodan dar po Kristu, i s Kristom i u Kristu. Na kršćanskim roditeljima je zadaća da svoju djecu nauče moliti, dajući im svojim primjerom, riječju i djelima sigurno sredstvo u borbi protiv napasti i zamamnosti lažnih proroka koji obećavaju lagodan život i sreću.
U školi molitve koja počinje u obitelji čovjek stječe ispravnu sliku o sebi, raste u svojemu identitetu djeteta Božjega, uči razlučivati duhove u svjetlu evanđelja i stječe sposobnosti za život u slobodi. Čovjek molitve je poput „kuće sagrađene na stijeni”, kako čitamo u Matejevu Evanđelju: „Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni”, ukorijenjen je u Božjoj Riječi. Nije stoga neobično što su hrvatski biskupi na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Franjom Kuharićem i papinim izaslanikom, kardinalom Franjom Šeperom, za jubilarnu Branimirovu godinu, 2. rujna 1979., uzeli geslo: „Hrvatska katolička obitelj dnevno moli i nedjeljom slavi misu” kada je istaknut i Hrvatski zavjetni križ kao znak naše ukorijenjenosti u vjeri u Isusa Krista, znak našega krsnog saveza s Bogom i naše vjernosti Katoličkoj crkvi.
I danas katolik u Hrvatskoj staje pod stijeg Isusa Krista i preuzima odgovornost za svoju budućnost, budućnost svoga naroda, Domovine, obitelji. Današnji očevi i majke pozvani su stati na prvu crtu obrane obiteljskih vrijednosti, kao što su i vojnikinje i vojnici u pravo vrijeme stali u obranu Domovine. To nije moguće bez ustrajne molitve u obitelji gdje će djeca učiti od svojih roditelja kako se moli, gdje će učiti kako živjeti kao kćeri i sinovi svoga nebeskog Oca. Na početku nove školske, akademske, katehetske, pastoralne i vjeronaučne godine treba naglasiti kako je najbolji način prenošenja vjere kada se djecu i mlade nauči samo jedno: znati moliti! To je najveći uspjeh svih naših nastojanja u prenošenju vjere i ako se ustrajno budemo trudili oko njegova ostvarenja, mi i naši najbliži, nema straha za budućnost našega naroda i naše Domovine!
Neka nam u tome našem nastojanju pomogne moćni zagovor Presvete Bogorodice Djevice Marije, Kraljice svete krunice, u čije Bezgrješno Srce polažemo ovu svoju odluku. „Najvjernija odvjetnice na braniku stoj. Čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom.” Amen.