Odgovori na praktična pitanja vezana uz kršćanski sprovod traženi su u emisiji “Argumenti” Hrvatskoga katoličkog radija u kojoj su 23. studenog sudjelovali: križevački vladika mons. Milan Stipić, liturgičar s KBF-a u Zagrebu dr. sc. Milan Dančuo i glavni urednik “Veritasa” fra Vladimir Vidović. Emisiju je uredila Tanja Maleš.

Neka od pitanja na koja su se referirali bila su i pristupamo li kršćanskom sprovodu kao slavlju; s kojim se novim pojavama suočavamo koje traže očitovanje jasnog kršćanskog nauka i antropološkog polazišta; kako kršćanski pristupiti kremiranju i zemnim ostacima u urnama.

Govor o smrti ne podrazumijeva samo oproštaj od pokojnika već je to trenutak kada zajednica, obitelj okupljena oko svećenika, naviješta vjeru u Isusa Krista. Današnji čovjek o smrti ne razmišlja i potiskuje tu temu. Razlog tome je promjena antropologije dok se o kršćanskom sprovodu u mnogim elementima zadržala stara slika sprovoda, Božjeg suda i kazne. Vjernik ostaje u nekom strahu, boji se promišljati o sprovodu i ne vidi ga kao slavlje prelaska u novi vječni život, rekao je dr. Dančuo. „Koliko god je teško osobama koje žaluju trebalo bi smrt i sprovod promatrati kao slavlje nade gdje osoba započinje jedan novi život. Mi kao kršćanska zajednica želimo moliti za tu osobu, ali to je i slavlje nade gdje želimo iskazati blizinu onima koji žaluju kao i svoju ispovijest vjere”, rekao je liturgičar sa zagrebačkog KBF-a.

U današnje vrijeme suočavamo se s pojavama koje traže očitovanje jasnog kršćanskog nauka i antropološkog polazišta. Vladika Stipić je rekao da se svećenici u praksi susreću s novim pitanjima koja se tiču odnosa prema kremiranju, sprovodu nerođene djece, nekrštenih ili pripadnika drugih zajednica, a o tome nema smjernica koje bi pomogle otkloniti neusklađenosti i nejasnoće. „Pastoral treba promatrati u smislu da je smrt gubitak zemaljskoga života, a zadobivanje vječnoga.

U prvim kršćanskim vremenima sprovod je bio za osobe koje su živjele kršćanski život, a danas se događa da se za neke osobe iz kršćanskog miljea koje nisu krštene od njihovih bližnjih traži kršćanski sprovod. S druge strane kremiranje je postalo redovita praksa i ljudi pristupaju kremiranju isključivo iz ekonomskih razloga jer je jeftinije. U staro vrijeme samoubojice nisu imale kršćanski sprovod, a danas na to Crkva drugačije gleda. Biskupi će pripremiti smjernice koje bi pomogle otkloniti neusklađenosti i nejasnoće”.

U osvrtu na spomenuta pitanja dr. Dančuo je pojasnio da Crkva dopušta spaljivanje tijela osim ako osoba ima nekršćanske motive. Pepeo se ne može negdje posipati ili stajati u urni u kući nego mora biti pohranjen u posvećeno tlo. Nadalje je istaknuo da liturgijski i kanonski propisi dopuštaju sprovod nerođene djece, djece koja su umrla bez krštenja, ali i to pitanje je potrebno jasnije definirati. Promijenio se i odnos prema samoubojicama te se u obzir uzima antropološki kontekst. Uz dopuštenje ordinarija može se na traženje obitelji, održati sprovod krštene osobe, pripadnika neke druge kršćanske zajednice.

Problem predstavlja i to što je u porastu broj osoba koje umiru bez sakramenata. Fra Vladimir smatra da današnjem čovjeku djeluje zbunjujuće to da je sprovod slavlje. S druge strane tu je i krivo poimanje sakramenta bolesničkog pomazanja kao posljednje pomasti. „Ako svećenik podijeli bolesničko pomazanje ne znači da će osoba umrijeti. To je krivo poimanje. Mi se nazivamo vjernicima, ako molimo i vjerujemo da je Isus uskrsnuo, vjerujemo u uskrsnuće tijela i vječni život. I u tom kontekstu ne možemo promatrati kraj ljudskoga života kao kraj ljudske egzistencije, kraj svega. To je samo prijelaz. Ne znamo kako će to biti pa se u toj neizvjesnosti javljaju mnoga pitanja i strahovi iz ljudske perspektive. Ali, vjerujemo da ljudski život nije kraj”.

Nadovezujući se na primanje sakramenta bolesničkog pomazanja, dr. Dančuo je rekao da se ono može podijeliti kad osoba ide na neki medicinski zahvat kako bi joj dalo milost da prihvati svoje stanje. Podjeljuje se i na kraju života kao priprava za prelazak u novi život i susret s Gospodinom. Što se, pak, tiče slavlja sprovodnih misa rekao je da se one mogu slaviti prije, ali je uobičajeno da se slave nakon sprovoda. A, o sprovodu kao mogućnosti za evangelizaciju govorio je fra Vladimir iz vlastitog iskustva nedavnog sprovoda oca. „I svećenici su ljudi i suočavaju se s trenutkom gubitka osobe. U trenucima iznenadne smrti ne može se ništa pripremiti.

Smatram da kod sprovoda treba ostati na razini ljudske topline. Volim gledati na Crkvu kao na onu koja suosjeća s onima koji pate. U tome kontekstu sprovod jest evangelizacija. Dolaze ljudi koji ne idu u crkvu i onda je to prilika za govor o smislu, vjeri u uskrsnuće. Takvi trenuci su nam jako važni”. Pohvalio je praksu dobrotvornosti vezanu uz sprovode. Kao voditelj Pučke kuhinje na zagrebačkom Svetom Duhu posvjedočio je da ljudi umjesto velikih troškova ukrašavanja novčana sredstva preusmjeravaju u karitativne svrhe.