Valjda ni jedna slastica nije se poistovjetila i nije proslavila svoj grad kao što to čine kremšnite u Samoboru.
Doći u Samobor a „Samobor je lepa varoš“) i ne pojesti kremšnite ili ih ne ponijeti svojima doma, bilo bi nedopustivo.
Sjesti na središnjem samoborskom gradskom trgu, opustiti se, s prijateljima koji su došli na kremšnite, znači ujedno zaustaviti vrijeme i vratiti kotač vremena i zastati u njemu.
Tu moraš biti samo svoj, htio ti to ili ne, bez nesmotrene brzopletosti. I reći Grade, Samobore, hvala ti što tako uspješno čuvaš svoju tradiciju i na taj način nudiš identit svakom putnika namjerniku i ozaruješ ga bez ustezanja. Daruješ mu svoju ljupkost, dostojanstvo i šarm.
Otac prve kremšnite kraljice svih kolača kako joj Samoborci tepaju, donio je iz Zagreba 20-tih godina prošlog stoljeća izučeni slastičar Đuro Lukačić, a opjevao ju je Joža Predeus, učitelj i književnik. Samoborska kremšnita ima status nematerijalnog kulturnog dobra.