Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Iako mlađi sin kralja Stjepana Arpoadovića, Svetog, Emerik je postao prijestolonasljednikom ugarske krune kada mu je stariji brat umro kao mladić. No niti njemu nije bilo suđeno da naslijedi oca, jer je stradao prilikom lova u mladosti. Odgajan u asketskom duhu, odlikovao se dubokom pobožnošću, a kako su mu nakon smrti pripisana čuda i ozdravljenja koja su se dogodila po njegovom zagovoru, kanoniziran je zajedno sa ocem kraljem Stjepanom i biskupom Gerardom. Nakon Stjepana i Emerika, još je nekoliko članova i članica mađarske vladarske loze Arpadovića kanonizirano, među inim i Ladislav, utemeljitelj Zagrebačke biskupije. Prikazuje ga se u viteškoj odjeći, ili sa krunom, te sa mačem i ljiljanom. Ljiljan, simbol čistoće, aluzija je na njegovu čistoću, koju je navodno čuvao i tokom braka.
Oltar Triju kraljeva u župnoj crkvi u Svetom Petru Orehovcu. Iako je na kipu napisano ‘Sveti Stjepan’, vjerojatnije je da se radi o Svetom Emeriku.
Emerik je, zajedno s ocem Stjepanom, te kraljem Ladislavom, stekao veliku popularnost u panonskom prostoru, uključujući ovdje i Zagrebačku biskupiju. Omiljeni su motiv na oltarima Sveta tri kralja, gdje se pojavljuju dvojica ili sva trojica kao odraz biblijskih svetih triju kraljeva. Također, posvećuju mu se oltari, ali i crkve na području Zagrebačke biskupije. U ovim je krajevima također popularno i krsno ime Emerik, koje se u narodu uglavnom pohrvaćuje kao Mirko, a u regijama pod jačim utjecajem susjedne Ugarske kao Imbro.
Sveti Emerik / Imbro, na glavnom oltaru župne crkve u Virju, rad križevačkog kipara Stjepana Szevera.
Sveti Emerik s glavnog oltara srušene drvene kapele u Torčecu, Muzej Grada Koprivnice.
Sveti Emerik s glavnog oltara župne crkve u Kutini.