Piše: dr. sc. Zdenko Balog
Teško je reći da je baš toga 16. travnja 1757., skidanjem zabrane sa Galilejevih djela, odmah priznat heliocentrični i u zaborav gurnut geocentrični sustav, no svakako je važan korak na putu pobjede heliocentričnoga nad geocentričnim sustavom. Ipak, zabrana sa Kopernikovih djela, koji se smatra ocem heliocentričnog sustava, skinuta je znatno kasnije, tek 1820., dok je presuda inkvizicijskog suda protiv Galileja ukinuta tek 1992. godine!
Krenimo redom: otkada je čovjek počeo tražiti svoje mjesto u univerzumu razumom, a ne samo više instinktom (što ga, konačno i čini čovjekom), sa zanimanjem i strahopoštovanjem upire pogled u noćno i dnevno nebom, nastojeći shvatiti kretanje nebeskih svjetla. Uočava godišnje mijene u naginjanju nebeskog svoda posutog nepomičnim svjetlima, u kojima prepoznaje slike, te im daje mitološka značenja. Istovremeno uočava i svjetla koja ne miruju nego se, neprimjetno sporo, ali ipak kreću među zvijezdama. Uočava vezu između kretanja zvijezda i godišnjih doba, što mu daje vlast nad vremenom, predviđa stvari. Rađa se kalendar, a gotovo istovremeno i astrologija. Pokušavajući shvatiti red u tom beskrajnom prostoru, čovjek sebe stavlja u sredinu.
Ptolomej je prvi koji je zamislio tijela koja se kreću kroz prostor u krugovima, čime objašnjava kretanje planeta. No zemlja je u središtu. Problem rade prividna retrogradna gibanja planeta, koja nastaju zbog odnosa kretanja zemlje i kretanja promatranog planeta na pozadini čvrstog zvjezdanog neba, Firmamentuma. Ptolomej zamišlja složenu putanju planeta, koji oko zemlje kruže u složenim petljama, epiklipsama, zbog kojih se malo kreću naprijed, a malo nazad. Samo sunce i Mjesec kreću se pravilnim, neprekinutim kružnicama. Zanimljivo je da je Ptolomej u svojim razmatranjima uzeo u obzir i sunce kao središte gibanja, što je krivulje učinilo jednostavnijima, ali je odmah odbacio takav sustav kao neprihvatljiv.
Ptolomejeve epiklipse i geocentrični sustav prihvaćeni su kao logična nadgradnja biblijske pripovijesti o stvaranju, u kojoj sasvim jasno piše da je zemlja središte, a svjetla na nebu da su samo u službi čovjeka kako bi mu olakšala praćenje kalendara, razlikovanje običnih dana od blagdana. Geocentrični sustav postao je ne samo nauka, nego i vjera. Pioniri znanstvenog promatranja neba, poput Bruna, Galileja i Kopernika, postali su žrtvama inkvizicijskog progona, a ako su, poput Kopernika, izbjegli izvan domašaja pravosuđa, žrtvama su pale njihove knjige.
Kopernikovi izračuni donose bitne postavke na kojima se baziraju sva buduća saznanja o sučevom sustavu: planeti se kreću oko sunca eliptičkim putanjama kojima se sunce nalazi u jednom fokusu, brzina planeta je veća kad se približavaju suncu, a manja kad se udaljavaju, jer po zakonu gravitacije planete zapravo ‘padaju’ prema suncu, koje ih privlači svojom masom. Uz minimalne pogreške izračunao je odnos udaljenosti zemlje od sunca i udaljenost ostalih planeta. Njegovo djelo ‘O kretanju nebeskih sfera’, objavljeno je u Nürnbergu 1543., te je veoma brzo završilo na spisku zabranjenih knjiga (Indeksu).
Nakon što je Galilej 1610. naučio koristiti teleskop za promatranje neba, otkrića su se redala sve brže. Obično se navodi da je Galilej izumio teleskop, ali to je samo djelomično točno: sprava je bila poznata i korištena, ali za promatranje brodova u daljini, Galilej se samo prvi sjetio uperiti ju u nebo. Najprije je on sam odmah otkrio četiri Jupiterova mjeseca, te niz drugih nebeskih tijela. Danac Ole Rømer izračunao je 1676. zadivljujućom preciznošću brzinu svjetlosti, a još prije njega astronomi Francuske akademije znanosti izračunali su udaljenost zemlje i sunca, te su kralju Luju XIV. objasnili da bi njegovom glasniku na brzom konju do sunca trebalo 60.000 godina!
Nakon ovih otkrića bilo je lako pomoću Kopernikovih odnosa izračunati veličinu čitavog sunčevog sustava, a u 18. stoljeću ovaj se i proširio otkrićem Urana. Uran je otkriven 1781., samo nekoliko godina nakon što su skinute zabrane s Galilejevih djela, u vrijeme dok su vatikanski cenzori još uvijek marljivo prepravljali Kopernikove ‘Nebeske sfere’.
Heliocentrični sustav svakako je kavlitetan pomak nasuprot geocentričnom, te odlično objašnjava kretanje planeta sunčevog sustava. Ali i on funkcionira samo unutar sunčevog sustava, te ubrzo i sam pada žrtvom istog napretka koji ga je ranije uspostavio. Spoznaja o tome da je sunce jedna od milijardi zvijezda na margini jedne od galaksija ‘lokalne skupine’ čini samu ideju o središtu svemira smiješnom.
