Od 1996. godine 16. studenog se obilježava Međunarodni dan tolerancije. Taj dan je Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila danom tolerancije i pozvala svoje države članice da ga obilježavaju kako bi podigli svijest građana o važnosti poštivanja i uvažavanja različitosti. Na taj dan su države članice UNESCO-a 1995. godine usvojile Deklaraciju o načelima tolerancije kojom se ovaj dan proglašava Međunarodnim danom tolerancije.

Što tolerancija zapravo znači? Spomenuta Deklaracija definira toleranciju ne samo kao moralnu dužnost, već i pravnu i političku obvezu za pojedinca, društvene skupine i države, kroz međusobno razumijevanje među kulturama, narodima i ljudima. Vrijednost je to koja se odnosi na razumijevanje i uvažavanje različitosti društva u kojem živimo i jedan je od preduvjeta za ostvarivanje ljudskih prava i suzbijanje diskriminacije. Prema definiciji UNESCO-a, tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje bogatstva različitosti. Nedostatak tolerancije stvara predrasude i dovodi do diskriminacije grupa ljudi ili pojedinaca.

IMG_3153_aa_resize IMG_5483_resize IMG_1177_resize IMG_8073_a_resize

Dakle, tolerancije je jednako obveza pojednica, kao i društva. A što je zapravo različitost? Tko su ti ‘različiti’? Svaka manjina, urođena, stečena ili odabrana, koja svojim karakterom i svojim ponašanjem ne ugrožava većinu ili ostale manjine. Radilo se o nacionalnim i rasnim manjinama (što je najčešći okvir testiranja tolerancije), seksualnim manjinama, poput pripadnika LGBT zajednica, ili drugim grupacijama, urođenih ili odabranih svojstava i modela ponašanja, svatko se može naći na meti aktivne ili pasivne netolerancije većinskog društva.

Protiv netolerancije, koja se manifestira kroz oblike diskriminacije, marginalizacije, ali i nasilja, društvo se bori zakonodavnim okvirima koji štite i šire prava marginalizirnaih skupina. No mnogo je dugotrajniji proces mijenjanja percepcije pojedinca, što se postiže tek kroz naraštaj odgojem od malena. Nažalost, i u Hrvatskoj se susrećemo sa izrazima netolerancije, koji su nerijetko i nasilne prirode, pa i sa tragičnim posljedicama. Istovremeno, suočeni smo sa snažnim otporom svakom pomaku formalnih okvira društva koji bi išao u pozitivnom smjeru (Istanbulska konvencija, definicija obitelji i sliučno).

IMG_8571_resize IMG_8971_resize IMG_9575_resize IMG_9592_resize

Ovo ima povijesne razloge. U ne tako davnoj prošlosti netolerancija prema manjinama bila je ozakonjena. Pripadnici drugih vjera bili su marginalizirani, bilo im je branjeno organizirati svaki oblik vjerskog života. Narodi poput Židova i Roma bili su izvan zakona i omiljena meta nasilja. Vanbračna djeca bila su izvan zakona, a tako i njihove majke. Nešto poput seksualnih manjina bilo je potpuno nezamislivo. Još polovinom prošlog stoljeća u SAD se homoseksualce ‘preodgajalo’ različitim terapijama, koje kao da su proizašle iz Mengeleovih laboratorija. A možda i jesu? A u još bližoj povijesti dio dobrog odgoja u školama je bilo ‘preodgajanje’ ljevaka u dešnjake.

Temelj svakog pozitivnog pomaka mora biti načelna promjena paradigme, koja u različitosto prepoznaje bogatstvo. Apsurdan strah pripadnika većine, koji se osjećaju ugroženima od manjine, te njihovo uvjerenje da su modeli ponašanja koje promiče većina zadani nekim višim zakonima i načelima usporava i sprečava prepoznavanje bogatstva u raznolikosti.

Zdenko Balog