Na Međunarodnom graničnom prijelazu Bregana, koji povezuje dvije države članice velike obitelji naroda Europske unije bio je reporter portala prigorski.hr Zdenko Balog i to u noći između 28. i 29. travnja, jutro i dopodne…
Dovezli smo se do granice nekoliko minuta prije 4 ujutro, dabldeker hrvatskih tablica, u njemu sedamdeset hrvatskih državljana i jedna strankinja. Pred slovenskim graničnim kućicama red od četrdeset i sedam ili četrdeset i devet autobusa (dva različita rezultata brojenja, uzimamo prosjek), stoji. Vozač se vraća nakon kratkog pregleda situacije i izvještava. Ja prenosim situaciju: ‘Oko dva-tri sata čekanja’. Razrednice užasnute: ‘zaboga!’…
Nakon pola sata red se pomakne za dužinu dva autobusa. U međuvremenu iza nas jednak red kao što je ispred. Razmišljam: četrdeset ispred, više-manje, toliko iza, pa sad tko dođe, osamdeseti je na redu. Uopće nam nije loše biti u polovici ove kolone!
Ljudi pomalo izlaze iz autobusa, udaljavaju se od ceste kako bi stekli širu sliku, mrmljaju tiho razgovaraju, pomalo se grupiraju. Prvih predviđenih dva sata prošlo, pomakli smo se par puta po dužinu jednog-dva autobusa. Još smo predaleko da bismo stekli predodžbu o mogućem ritmu kretanja i dolasku na granicu.
Razdanilo se i sve više ljudi izlazi iz autobusa grijući prste na papirnatim šalicama ‘coffe to go’, ležerno se uključuju u razgovore s putnicima iz drugih autobusa, nadajući da netko zna malo više o tome što se događa. Šarenilu registarskih oznaka pridružuje se šarenilo narječja nikad zaživjelog ‘novosadskog’ jezika. Karakteristični urbani žargoni drevne prestolnice šesteroplamene države miješaju se sa ruralnim dijalektima srednjebalkanskih i još južnijih regija, s domaćim slavonskim, kao i sa teško razumljivim urbanim idiomima ‘rajvosa’.
Prilazi mi ljubazna stara dama: ‘A šta bar vas ne puste! A vi ste bar u Uniji.’ A što da joj kažem? Da bi ‘oni’ nas rađe na kraj reda, a sve druge pustili, da što se ‘njih’ tiče, njen bi ‘Montesol’ već bio u Veneciji… ‘Ne žurite u Uniju’, samo sam lakonski odgovorio.
Zatoplilo, peti sat čekanja već je prešao, na zelenom pojasu uz cestu živahna gužva. Mladi i stariji grupiraju se, balkanski babilon jezika sve glasniji, ugođaj kalničkog prvomajskog druženja. Diskretno i manje diskretno, razmjenjuju se kontakti: ‘pošalji mi rikvest, ‘Diana’, bez j…’, ‘Nemaš, bre da brineš, samo prihvati, lako za j…’ Odjednom u mislima odlutam u neko drugo vrijeme, poželim da nas ovdje nije združila administrativna stupidija, da je samo Praznik rada razlog što smo se tu skupili i da će uskoro i grah! I u uho mi se stane uvlačiti zarazni refren hita beogradskih novovalaca, ‘Igra rokenrol cela Jugoslavija…’
Nakon pet sati čekanja u koloni koja stoji, čovjeku treba kroz prste pogledati ovakve heretičke misli i osjećaje. Srećom, već nakon sat – sat i pol, naš autobus pripušten je pred Harona: očekivali smo DNA test, svlačenje dogola uz pregled svih sedam tjelesnih otvora, rastavljanje autobusa. Napeto smo čekali pred kućicom oko dvadeset minuta, zatim su nam rekli da izađemo i prođemo pred kućicom pokazujući svoje putne isprave.
Kroz dvadeset sekundi, prošli smo pred šalterom mašući svojim osobnim kartama, koje službenik nije ni ogledao sjeli u autobus i odvezli se prema Ljubljani. Bilo je 10.20.
Prošli smo Ljubljanu, Minimundus, Klagenfurt, došli u Bečko Novo Mjesto, ali prokleti refreni nikako da izađe iz glave: ‘Igra rokenrol…!’
Zdenko Balog/prigorski.hr