Svi ga traže i svi ga moraju imati da bi se zaštitili. Pleksiglas se nekad koristio za scenografiju skupih televizijskih studija, a sada ga trebaju frizeri, konobari, blagajnice….
Potražnja za pleksiglasom nikad nije bila veća.
”Svi traže nešto jeftinije, pleksiglas je skup materijal. Krajem 90-ih kad su televizije počele raditi pleksiglas prozirne pozornice, ali ovo sad možda više, više ga se traži”, kaže Ivan Sliško, vlasnik tvrtke.
Postao je popularan jer, za razliku od stakla, njega se može bušiti i oblikovati. Reže se pilom ili laserom, a oblikuje zagrijavanjem na žarnoj niti.
”Pleksiglas je, samo ime govori, plastično staklo. Obrađuje se kao plastika, ali je kao staklo. Nije tako otporan kao staklo, grebe se”, kaže Sliško.
Najpoznatiji pleksiglas je onaj koji štiti članove nacionalnog stožera od novinara na redovitim press konferencijama, ovih dana ugradili su ga i neki taksisti. Pomoću njega od kupaca se tako distanciraju i blagajnice i ljekarnici.
Internetom kruže simulacije kako bi to moglo izgledati ubuduće u zrakoplovima. Bude li zaista potrebno, promijenio bi se raspored sjedala i postavio pleksi. Još bizarnije izgleda život na plaži u doba pleksiglasa. Postoji idejno rješenje za turističku sezonu u doba korone. Neki su se pribojavali da bi tako mogle izgledati i terase.
”Mora biti deblji pleksi, mora biti samostojeći, ajmo reći da bi bio metar i pol s dva metra da se može odvojiti. Računajte da je 50, 60 eura kvadrat. Po meni se čini neisplativa cifra, ako ćete imati 10 -15 ljudi u kafiću i investirati par sto eura. Meni se čini to neisplativo”, kaže Sliško.