Na današnji dan, 17. svibnja, prisjećamo se Marije Anžuvinske, posljednje kraljice iz ove dinastije na hrvatsko-ugarskom prijestolju. Rođena je 14. travnja 1371., iz braka Ludovika Velikog Anžuvinca i Elizabete Kotromanić. Jedna je od četiri kćeri, od kojih su ona i Hedviga preživjele do zrelih godina. Vladavina moćnog Ludovika obilježena je ratovima koje je vodio odlučno, pa je tako i Veneciju, ‘kraljicu mora’ prisilio na sramotan mir i predaju cijele Dalmacije. Bio je stalno u sukobima sa plemstvom i velikašima jer je nastojao ojačati središnju kraljevsku vlast, te je unatoč uspješnoj upravi stekao protivnike u staležima.

Kada je 10. rujna 1382. umro bez muških nasljednika, u dijelovima Kraljevstva tinjalo je nezadovoljstvo, te je činjenica da nema muškog nasljednika bila dobrodošao izgovor za otvoreno nezadovoljstvo. Njegova je starija kći Marija, naime već 17. rujna u Székésfehérváru (Stolni Biograd), krunjena za kralja po muškom nasljednom pravu, ‘uli filius masculinus’. Ova pravna zakačkica, vjerojatno u režiji njene majke i moćnog palatina Nikole Gorjanskog, tanak je pokušaj da se sačuva mir i osigura dinastija, budući ni Hrvatska ni Ugarska toga doba ne poznaju žensko nasljedno pravo. Marija je u to vrijeme imala tek 11 godina, zaručena je za Sigismunda, sina Karla IV., koji je, pak, kao mlađi od dvojice braće, na ovaj način pokušao steći prijestolje koje mu je sudbina uskratila.

Već 1384., u Zadru izbija otvorena pobuna, koja se u prvi čas smiruje, a kraljice kreću u Dalmaciju da smire situaciju. Iako je, međutim, u prvi čas došlo do smirenja, nova kriza izbila je u Slavoniji: staleži se sastaju u Požegi, te za kralja izabiru Karla Dračkog, daljeg rođaka iz neke pokrajnje loze Anžuvinaca. On doista dolazi u Budim, sjeda na prijestolje, ali već za dva mjeseca bude ubijen u atentatu organiziranom od Kraljice majke.

Sada se već može govoriti o građanskom ratu koji svoj vrhunac dostiže kada kraljice dolaze u Slavoniju da se sastanu sa Sigismundom, koji traži pravo na krunu. Braća Horvat zarobljavaju kraljice kod Gorjana, te ih utamniče u kuli u Novigradu kod Zadra. Sigismund polazi sa vojskom da oslobodi kraljice, no ban Ivan Paliža tada u sužanjstvu ubije Elizabetu Kotromanić. Sigismund u strahu od prijetnje da ubije i Mariju, privremeno odustane od pokušaja nasilnog oslobađanja, ali se u međuvremenu, 31. ožujka 1387., kruni krunom Svetog Stjepana.

Uz pomoć mletačkog savezništva uspije osloboditi Mariju, no rat protiv ‘protudvorskog pokreta’ otegnut će se i u sljedeće stoljeće, budući će staleži za protukralja uspjeti okruniti Karlovog nasljednika Ladislava Napuljskog. Marija međutim neće doživjeti konačnu pobjedu nad ustanicima i mirnu vladavinu, jer je iscrpljena stalnim borbama, tamnovanjem i stalnim putovanjima umrla 17. svibnja 1395., sa tek navršene 24 godine. Dugogodišnju sigurnu i relativno mirnu vladavinu doživjet će Sigismundova druga žena Barbara, kći Hermana II. Celjskog.

Zdenko Balog