ZAGREB, 25. veljače 2016. (Hina) – Hrvatske obitelji s više članova pozornost usmjeravaju na fakultetsko obrazovanje jednog djeteta, a drugu djecu potiču da završe strukovne škole i što prije pronađu posao, dok s druge strane, mladi izlazak iz siromaštva vide u obrazovanju i zapošljavanju, ali i odlasku u inozemstvo, zaključci su istraživanja “Indikatori dobrobiti i siromaštva djece u Hrvatskoj u doba krize: Kako prekinuti začarani krug siromaštva?” predstavljenog u četvrtak u Zagrebu.

Siromaštvo djece evidentan je problem s kojim se Hrvatska susreće, a stručnjaci upozoravaju kako su sustavi socijalne skrbi i obrazovanja puni prepreka koje sputavaju njegovo suzbijanje.

Rezultati istraživanja provedenog od studenog 2014. do veljače 2016. ukazuju na činjenicu da djeca svojim radom pomažu u uzdržavanju drugih članova obitelji, ali to čine i mladi koji raspolažu stipendijama namijenjenima djeci slabijeg imovinskog stanja. Stručnjaci koji su sudjelovali u istraživanju navode da ovakav oblik obiteljske solidarnosti jača upravo za vrijeme krize.

U istraživanju koje je uz financijsku potporu Zaklade Adris proveo istraživački tim Zavoda za socijalni rad i Zavoda za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, sudjelovala su srednjoškolska djeca koja su živjela u siromaštvu, koja žive u zajednicama koje se razlikuju s obzirom na stupanj materijalnog i društvenog razvoja, učenici četverogodišnjeg ili trogodišnjeg srednjoškolskog programa, a dio djece koristi učeničke stipendije s obzirom na niži materijalni status.

Provedeno je 14 istraživačkih intervjua s ključnim društvenim dionicima i zagovarateljima prava djece te 12 fokusnih grupa u kojima su sudjelovala 74 sudionika – djece, roditelja i stručnjaka koji neposredno rade s djecom koja žive u siromaštvu ili riziku od siromaštva.

Dok mladi izlazak iz siromaštva vide u radu u inozemstvu te u obrazovanju i zapošljavanju, roditelji više djece su zbog materijalnih ograničenja skloni pozornost usmjeriti na fakultetsko obrazovanje jednog djeteta, dok drugu djecu potiču da završe strukovne škole i što prije pronađu posao.

Djeca i roditelji koji su sudjelovali u istraživanju smatraju da škole igraju značajnu ulogu u rješavanju problema siromaštva jer preko njih dolaze do informacija te dobivaju zaštitu i potporu u razvoju potencijala djece. Djeca su stavila veliki naglasak na internet kao izvor informacija koje su potrebne njima i njihovoj obitelji, dok roditelji smatraju da im nedostatak socijalnog mentorstva otežava pristup prijeko potrebnim informacijama. Osjećaj nejednakosti prisutan je kod djece i roditelja te su svjesni stigmatizacije siromašnih, ali naglašavaju važnost dostojanstva te senzibilizacije i edukacije stručnjaka o problemu siromaštva.

Stručnjaci koji su sudjelovali u istraživanju navode da je sustav socijalne skrbi i sustav obrazovanja pun prepreka koje sputavaju suzbijanje siromaštva djece. Naglašavaju ulogu programa socijalne pomoći i socijalnih usluga koje pružaju udruge civilnog društva, odnosno da bi na njih trebalo gledati kao na partnere koji doprinose dostupnosti i kvaliteti socijalnih usluga.

S druge strane, donosioci odluka i zagovaratelji prava djece ukazuju na niz problema kao što su izostanak sinergije i koordinacije na svim razinama društvenog djelovanja, inertnost i nespremnost za promjene državnih tijela te zatvorenost politike za neovisna stručna mišljenja.

Zaključuju kako strateški i zakonski okvir, kad se radi o siromašnoj djeci nije dovoljno dobar. Istaknut je i nedostatak akcijskih dokumenata te jasne nacionalne i lokalne politike osiguranja dobrobiti siromašne djece.

“Rezultati projekta nedvojbeno su pokazali zbog čega su siromaštvo i rizik od siromaštva djece prioritetno pitanje”, kazala je na predstavljanju voditeljica projekta Marina Ajduković, dodavši da je prioritet hrvatskog društva osiguravanje jednakih mogućnosti i dobrobiti siromašne djece u svim područjima države.

Istaknuvši da predstavljanje rezultata dolazi u trenutku kada se donosi proračun, poručila je da oni koji donose odluke trebaju znati da ulaganja u djecu nisu socijalna davanja, već dugoročna socijalna investicija.

“Integrirani pristup svih državnih tijela siromaštvu djece, kako kroz proračune pojedinih ministarstava i lokalnih zajednica tako i kroz djelovanje utemeljeno na znanju i praćenju suštinskih učinaka poduzimanih aktivnosti u ovome području je imperativ”, naglasila je.