Predsjednik Kluba nezavisnih vijećnika u križevačkom predstavničkom tijelu Hrvoje Seleš nakon brojnih događaja na križevačkoj političkoj sceni osvrnuo se na iste na društvenoj mreži.

Objavu prenosimo u cijelosti:

“Otprilike kao u vrtiću kad teta na dvije minute izađe iz prostorije, a kad se vrati – pola djece se svađa, netko je nekome uzeo igračku, treći viče „on je prvi počeo“, a na kraju više nitko ne zna kako je sve krenulo.
Samo što ovdje ne pričamo o igračkama, nego o Gradu, Županiji, građevinskim dozvolama, milijunskim projektima, Domu za starije i, usput, ideji o izdvajanju Križevaca iz Koprivničko-križevačke županije i pripajanju Zagrebačkoj – kao da se radi o nečemu što se može riješiti pukim raspisivanjem referenduma, a ne proceduri koja je pravno i politički puno složenija. Krenimo redom.

Prvo, građevinske dozvole.

Grad tvrdi da traži ono što je već omogućeno Đurđevcu i da Županija prema Križevcima ne primjenjuje jednake kriterije.
Gradsko vijeće Grada Križevaca odluku o preuzimanju poslova izdavanja građevinskih dozvola donijelo je 17. travnja, dok župan Golubić tvrdi da je ona u Županiju stigla tek krajem lipnja – više od dva mjeseca kasnije!
Katanović, pak, govori o tome da se o zahtjevu nije odlučivalo na dvije sjednice Županijske skupštine.

Tu se datumi baš i ne poklapaju. Sjednica Županijske skupštine 25. lipnja održana je prije nego što je zahtjev, prema Golubićevoj tvrdnji, uopće zaprimljen, a nakon toga je do 24. rujna održana još samo jedna sjednica Skupštine.
Pa je sasvim legitimno pitati – na koje se točno dvije sjednice Katanović poziva?
Tu mi je najmanje jasno zašto je uopće potrebno prepucavati se preko novina. Postoje datumi. Postoje urudžbeni brojevi. Postoji dokumentacija. Objavite sve pa ćemo vrlo brzo znati što se dogodilo i tko je kada što napravio. To bi valjda trebalo biti najjednostavnije.

Drugo, projekti.
Gradonačelnik Katanović proziva župana Golubića zbog projekata kojima se Županija hvali i upozorava da ih zapravo nije pripremila sadašnja županijska vlast, nego bivša administracija Darka Korena, koja je za njih osigurala i sredstva.
Sasvim legitimna primjedba. Samo bi bilo zgodno taj isti kriterij primjenjivati i kod kuće.

Jer ni gradska vlast nije 2025. godine preuzela Grad kao praznu ploču. Preuzela je i projekte koji su već bili pokrenuti ili pripremljeni u prethodnom mandatu i koje danas nastavlja realizirati. Uostalom, i sam Katanović u razgovoru o prvoj godini mandata govori o „naslijeđenim projektima“.

Pa ako ćemo kod Županije precizno utvrđivati tko je projekt osmislio, pripremio i financirao prije promjene vlasti, onda bi bilo pošteno istu metodologiju koristiti i kad govorimo o gradskim projektima – novoj osnovnoj školi, novom vrtiću i gradskom stadionu, koje aktualna vlast također nije zatekla kao praznu ideju na papiru. Izgleda da projekt ponekad ima različito roditeljstvo, ovisno s koje se strane granice gleda.

Treće, Dom za starije.
U travnju smo slušali da Dom za starije u ovom trenutku nije prioritet Grada i da je prioritet predškolski odgoj. Još 15. rujna gradonačelnik je u radijskom gostovanju govorio da Grad nema projektnu dokumentaciju te da je za realizaciju potrebna podrška države i Županije.
Desetak dana poslije dobivamo puno konkretniju najavu: u roku od pet godina Križevci će riješiti pitanje Doma za starije – sa ili bez pomoći Županije. Super. Ali mene stvarno zanima – što se u tih desetak dana promijenilo?

Imamo li sada lokaciju? Projektnu dokumentaciju? Financijsku konstrukciju? Osigurana sredstva? Dogovor s državom ili Županijom? Novi model upravljanja? Ili za sada imamo samo novi rok?
Jer desetak dana je prilično kratko vrijeme da nešto iz kategorije „nije prioritet i nemamo dokumentaciju“ prijeđe u kategoriju „sigurno ćemo riješiti u roku pet godina“. Ako postoji konkretan pomak, mislim da bi ga građani rado čuli.

Ako ne postoji, i ovu ćemo najavu spremiti pa joj se vratiti u doglenoj budućnosti.

I za kraj – referendum.
Prije nekoliko dana tema je zvučala kao da ozbiljno razmatramo izlazak iz Koprivničko-križevačke i pripajanje Zagrebačkoj županiji.
Sada gradonačelnik kaže da je ideja nastala „iz revolta“, da mu trenutačno nije u fokusu i da bi se o referendumu moglo konkretnije razgovarati ako inicijativa dođe od građana. Majdak pak kaže da je referendum „na pauzi“, ali da od njega nije odustao.
A baš u ova tri dana koliko me nije bilo u gradu sudjelovao sam na konferenciji na kojoj su bili i predstavnici Zagrebačke županije. U neformalnom razgovoru vrlo su mi jasno natuknuli da njima baš i ne pada na pamet primati nove gradove u svoju županiju a i da ih nitko o tome nije ništa pitao.
Dakle, dok mi ovdje raspravljamo želimo li otići, možda bi prije svega bilo korisno provjeriti želi li nas druga strana uopće primiti.
Znači, referendum postoji, ali ne postoji. Na pauzi je, ali nije odbačen. Grad o njemu ne razmišlja, ali možda će razmišljati ako građani krenu razmišljati. A usput još nismo ni utvrdili postoji li s druge strane ikakav interes.
Jasno kao dan.

Samo, promjena županije ipak nije odluka tipa: danas sam ljut pa bih malo u Zagrebačku, a sutra ćemo vidjeti.
Ako se takva tema ozbiljno otvara, onda građani zaslužuju ozbiljne informacije: što bi Križevci time dobili, što izgubili, koje bi bile pravne i financijske posljedice, kako bi to utjecalo na škole, zdravstvo, socijalu, promet, institucije i financiranje te postoji li iza svega ikakav konkretan plan.
Jer „revolt“ baš i nije studija izvedivosti. U cijeloj ovoj priči zapravo mi najmanje smeta politička rasprava. Ona je normalna.
Problem nastaje kad se iz dana u dan mijenjaju poruke, kad se oko toga čiji je koji projekt koriste različiti kriteriji i kad velike teme poput Doma za starije ili promjene županije ulaze u javni prostor prije nego što se o time doista razmisli i građani dobiju konkretne podatke.

Zato bih puno radije da se manje bavimo raspravama koje sve više nalikuju svađama između djece u vrtiću – tko je kome prvi pružio ruku, tko se kome nije javio prilikom obilaska projekta i, naravno, tko je prvi počeo. A više datumima, dokumentima, rokovima i rezultatima. Jer politički cirkus možda jest zanimljiv za gledati, ali građani ipak na kraju plaćaju ulaznicu.