U Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci otvorena je u četvrtak retrospektivna izložba povodom sedamdeset godina života i mnogo desetljeća plodnog likovnog djelovanja križevačkog slikara Zorana Homena. Slikara, arheologa, muzealca, galerista, svestranog kulturnog radnika, a po broju nastupa možemo reći i glumca, nije potrebno posebno predstavljati.
Mogli bismo reći da po svestranosti njegovih aktivnosti svatko u Križevcima, ali i mnogo šire, ima ‘svog Homena’. Prepoznaju ga kao biškupa za Martinje, dugogodišnjeg upravitelja i ravnatelja muzeja, autora slike svetog Marka Križevčanina, koja je kroz godine postala ‘službeni portret’ trećeg hrvatskog sveca, a potom i mnoštva oltarnih i sakralnih slika, neki ga se još sjećaju kao prodavača riba petkom na placu, no možda se ipak najviše nametnuo svojim hiperrealističkim izrazom koji fascinira struku, kao i širi krug ljubitelja slikarstva.
Brojna je publika iz Križevaca i iz drugih gradova došla pozdraviti omiljenog slikara i kulturnog pregaoca Homena, koji na najljepši mogući način obilježava životni jubilej, a čija je reprezentativna monografija također nedavno predstavljena. Publiku je pozdravila ravnateljica Muzeja Tea Hatadi, te sam autor Homen, a potom su o Homenovom radu i djelovanju u ovom gradu govorili Vjekoslav Prvčić, te pročelnik Sandro Novosel. Izložbu je prigodnim riječima otvorilo križevački vladika Milan Stipić.
Kratki osvrt na izložbu i na likovni rad Zorana Homena
Zoran Homen zarana se svojim slikarskim radom pozicionira u krugu hrvatskih hiperrealista, te će ga povijest umjetnosti vjerojatno u nekim budućim pregledima svrstavati upravo u ladicu ovog ‘izma’. To je svakako Homenova pozicija u hrvatskom slikarstvu zadnje četvrtine 20. stoljeća te 21. stoljeća, no da ne bi postalo ujedno i ograničenje pogleda na njegov opus, moramo odmah razjasniti što je hiperrealizam.
Javlja se negdje 70ih godina 20. stoljeća kao reakcija na apstraktno slikarstvo i na sinkretizam različitih likovnih eksperimenata, te na velika vrata vraća zanatsku vještinu prikazivačkog u slikarstvu. Tehnika vjernog reproduciranja stvarnosti, koja je prepoznatljiv likovni idiom slikara sljedbenika pokreta hiperrealizma, ostaje na razini zanatske vještine, koja fascinira široku publiku, ali ne doprinosi razvoju slikarstva kao vizualnog medija, uvjetno i umjetnosti.
Stoga je slikar hiperrealist svojom vještinom istovremeno u opasnosti da bude izjednačen i ograničen svojom vještinom. To mu ne daje ništa više kreativnog prostora nego što ga ima vješt urar ili kirurg. A slikarstvo prirodno teži nečem drugom. Ne želim na ovom mjestu dalje širiti ovaj kratki izlet u povijest slikarstva 20. stoljeća, no ovih je par rečenica bilo nužno da veliki slikarski opus Zorana Homena odvojimo od njegove fascinantne vještine.
Za Homena ‘fotografski’ realizam (termin koji je po slikara još opasniji i još gori od ‘hiperrealizma’ jer ga pozicionira izravno u utrku sa tehnologijom fotografije), samo je alat, te doista samo prva razina izražavanja. Važna razina, jer njegov izraz traži upravo to, ali zapravo niti jedna od njegovih slika nije slučajan isječak stvarnosti. Promišljene kompozicije, osobna ikonografija koja predmete pretvara u simbole, metafizički ugođaj, te metoda dosjetke (mrtve ribe djeluju ‘kao žive’), sve to rezultira jedinstvenim platnima, koja nose mističnu priču.
Nikakvu priču koja se može prepričati, mada često čujemo da slika govori tisuću riječi. Slika se ne može prepričati niti sa sto tisuća riječi, jer ako može, nepotrebna je. U sliku se uranja, slika traži poniranje i dublji kontakt. Ako je gledalac samo fasciniran zanatskim umijećem, tada će sam sebe ograničiti i onemogućiti dublje razumijevanje, za njega će slika ostati samo ‘naslikana fotografija’. No priča tek ovdje počinje. Portreti križevačkih gradonačelnika ne prenose samo vjerno izgled ljudi koji su dulje ili kraće upravljali radom: duboke su to studije za upoznavanje sasvim različitih temperamenata, a ako dozvolimo da nas povuku još dublje, čut ćemo ponešto od jeke vremena, mirnijih ili nemirnijih u kojima su pojedini od njih djelovali.
Stavice pod snijegom ili bez snijega, jednake su međusobno jedino u svojoj različitosti. Posljednja soba, koju sam osobno doživio kao poslasticu kojom je Homen počastio svoju vjernu publiku, iznenadni je odmak od svega što je slikao desetljećima, odmak, pri kojem nije iznevjerio svoje slikarske postulate, kojima je vjeran praktički od svojih likovnih početaka.
Izrezani detalj koji izvlači u prvi plan i uokviruje kao univerzum za sebe, bačena je rukavica apstraktnom slikarstvu, ali istovremeno i vlastitoj domeni, hiperrealizmu, koja dokazuje da ovaj vitalni sedamdesetogodišnjak nije ni iz daleka rekao svoju zadnju.
I na kraju se ipak vraćamo skoro na početak: jedan mladenački rad koji ne samo što dokazuje slikarovu zrelost nego i anticipira sve najbolje u njegovom slikarstvu, ‘Preostale uspomene’. Ne samo da se radi o jednoj od najvažnijih slika čitavog Homenovog opusa, nego, usudim se reći, jednim od važnih djela hrvatskog slikarstva zadnje četvrtine 20. stoljeća.
Zdenko Balog/prigorski.hr