Prije desetak dana objavili smo tužnu životnu priču Stjepana Ledinskog iz križevačkog sela Erdovec koja je objavljena u Podravskom listu 14. prosinca 2015. Podjestimo se u kakvim teškim uvjetima živi i što je rekao Stjepan Ledinski za Podravski list.
Više od trideset godina Stjepan Ledinski (60) iz križevačkog naselja Erdovec radio je teške fizičke poslove gdje god je mogao da zaradi za život. Danas je bolestan, sam, i živi u kući koja se svaki trenutak može urušiti. Iako nema nikakvih prihoda, dug prema državi iznosi mu više od 110.000 kuna.
Kuća u kojoj živi urušava se pred njegovima očima. Moramo priznati, kad smo došli do njegove kuće, kolega i ja okrenuli smo se, vjerujući da je nemoguće živjeti u ovakvoj ruševini. No, na naše zaprepaštenje, shvatili smo da smo ipak došli na dobru adresu.
– Dug koji je sad veći od 110.000 kuna naslovljen je na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje i zbog kamata raste iz mjeseca u mjesec. Ne znam kako je on nastao, vjerojatno sam ga naslijedio od majke. No, to mi najmanji problem. Imam samo ovu kuću koja ne vrijedi ništa. Mogu mi uzeti sve i odvesti kamo žele, sve je bolje od ovog – objasnio je Stjepan Ledinski.
Kad bi se ovaj dug pretvorio u zatvorsku kaznu, Stjepanu bi to vrlo vjerojatno bila slamka spasa. Sve je, kako kaže, bilo dobro kada je mogao raditi, jer do tada se uvijek snalazio. Povremeno je i sezonski bio zaposlen te ima 17 godina radnog staža.
– Nije bio problem dok sam i bio nezaposlen, jer nisam nikad bio bez posla. Uređivao sam ljudima vinograde, išao u šumu i uvijek sam se snašao. No, više nisam zdrav – tužnim, ali smirenim glasom objasnio je Stjepan Ledinski.
Koja mu je dijagnoza, ne zna, jer kod liječnika nije bio. No, zna da mu zdravlje nije dobro. Gubi snagu u desnoj ruci, koja mu je gotovo neupotrebljiva, također, desna noga mu otječe do te mjere da ne može obuti cipelu.
– Ne znam imam li zdravstveno osiguranje, no zbog duga sumnjam. Računi su mi blokirani, ali i na njih ništa ne dolazi, jer nemam nikakvih prihoda. Kad bih i otišao do liječnika, morao bih u bolnicu na pretrage, a nemam kako.
Ne mogu daleko hodati, novac za prijevoz nemam. Jednostavno ne znam kako da si pomognem, sam ne mogu – objasnio je Stjepan Ledinski, dok nam se ispričavao što razgovaramo u zadimljenoj prostoriji, jer kako nam je objasnio, niti dimnjak mu više nije ispravan.
Priča Stjepana Ledinskog priča je o čovjeku koji je ostao potpuno sam, bez mogućnosti nošenja s nastalom situacijom. Njegov pad, objašnjava, dogodio se nečujno i neprimijećeno od drugih ljudi, njegovih sumještana, ali i njega samoga.
– Jednostavno sam se našao u ovakvoj situaciji. Nisam si mogao pomoći. Iz dana u dan moj život postajao je sve gori – objasnio je Stjepan svoju sudbinu. Prema njegovim riječima, vidljivo je da i sam shvaća kako mu je potrebna pomoć da bi, doslovce, preživio.
– Ne znam kome da se obratim. Uistinu ne znam što da radim – suznih očiju priznao je Stjepan, koji je objasnio da nije naučen moliti za pomoć jer je uvijek svojim radom sebi osigurao egzistenciju.
– Stvari su krenuli nagore kad sam obolio. Ljudi su shvatili da više ne mogu raditi i nisu me zvali, a zašto i bi – iskreno i skromno je objasnio Stjepan.
I ovako bolestan, uspio si je pripremiti drva za zimu, a uspije još uvijek nekako zaraditi dovoljno novca za struju, dok se za jelo svakodnevno nanovo snalazi.
– Ne znam kako ću dugo moći ovako, bolest me sve više pritišće, desna mi se ruka gotovo osušila – zabrinut je Stjepan.
Na njegovo loše stanje upozorili su nas njegovi sumještani, koji su također u nedoumici kako pomoći ovom skromnom čovjeku.
– Možda ovo pročitaju mjerodavni, mi ne znamo tko je zadužen za ovakve slučajeve, no našem smještanu treba pomoć da bi živio kao ljudsko biće – rekao nam je jedan od mještana Erdovca.
Nakon objave tužne Stjepanove priče u redakciju su nam se javili ljudi dobre volje koji su upitali na koji način mogu pomoći Stjepanu i Božić mu učiniti ljepšim i radosnijim. Među prvima se u akciju pomoći uključila Livija Jakopović koja je zajedno sa svojim prijateljima prikupila hranu i razne kućne potrepštine, ali tu nije bio kraj.
Vlado Pribanić je zajedno s Livijom dovezao i frižider u Stjepanov dom, a doznajemo kako će staru i dotrajalu peć zamijeniti ona koja se ne raspada i ne ispušta dim u kuću.
Uostalom, pročitajte što je Livija Jakopović napisala na facebooku.
Ova velika donacija bila je za gospodina Stjepana iz Erdovca. Posjetili smo ga i uljepšali mu barem malo ove blagdanske dane…Ima frižider i sretan je.. napunjen skroz, ali i dalje je skroman..ne treba mu puno. Kada smo stigli pred kuću, odškrinula su se stara škripava vrata, a na njima se pojavio sjedi starac.
Kada sam ušla u tamnu zadimljenu prostoriju, srce mi se slomilo i jedva sam suzdržala suze. Vjerujte, uživo je gore nego što možete zamisliti. Zato dragi moji koji ste pomogli neka Vam ne bude žao, jer napravili ste jako dobro djelo. Bez Vas ne bi uspjela i zato Vam jedno veliko hvala od srca od gospona Stjepana i mene.
Na svijetu ima dvije vrste ljudi:
oni koji uzimaju i oni koji daju.
Oni koji uzimaju možda bolje jedu, ali oni koji daju bolje spavaju, napisala je Livija Jakopović na svom facebook profilu.
prigorski.hr/Podravski list
foto: Marcel Kovačić