2. siječnja Crkva slavi spomendan sv. Bazilija Velikog i sv. Grgura Nazijanskog.
Grgur je rođen po svoj prilici 329. godine u Atijanzu, seoskom obiteljskom imanju blizu Nazijanza, u bogatoj aristokratskoj obitelji. Majka mu Nona bijaše kći kršćanskih roditelja, te je imala utjecaj na obraćenja muža Grgura, koji će oko 329. postati biskupom Nazijanza, i na sinov odgoj u ranom djetinjstvu.
Briljantno je završio studij književnosti u Cezareji (kapadočkoj i palestinskoj), Aleksandriji i Ateni. Već za studija u Cezareji upoznaje Bazilija, a potom se susreću i u Ateni, te postaju prijatelji. U Ateni je 355. susreo i upoznao i budućeg cara Julijana, poznatog kao Julijan Apostata. Atenu će ostaviti 357. i vratiti se kući. Krštenje je primio godine 358. i odluči živjeti „monašku filozofiju“, ali ne odlučujući se ostaviti, kako je bio obećao, obitelj da bi ostao s Bazilijem, premda mu se monaški život neobično dopadao, te ga je stoga često posjećivao da bi zajedno dopunjavali što je nedostajalo njihovoj teološkoj formaciji, iz čega se rodila Filokalija, antologija Origenovih djela i glasovita Monaška pravila. Ostao bi živjeti u samoći da ga otac nije privolio da se zaredi za svećenika da mu pomaže u vršenju službe, budući da je već bio u poodmakloj dobi. Oko Božića 361. godine otac ga redi za svećenika, no ne želeći prihvatiti službu bježi k Baziliju u Pont, da bi se za Uskrs sljedeće godine ipak vratio i prihvatio službu, svjestan odgovornosti i dužnosti, da bi od tada vjerno vršio službu upravljanja i skrbi za duše.
Godine 371. kad se Kapadocija dijeli na dvije pokrajine, Bazilije ga redi za biskupa Sazime 372., ali nikad ne preuzima svoje biskupsko sjedište, već ostaje u Nazijanzu pomažući ocu sve do smrti 374. godine, da bi nakon toga sam preuzeo upravljanje nad biskupijom, no već sljedeće godine, nakon majčine smrti, se povlači u Seleuciju u Izauriji posvećujući se kontemplativnom životu. Vjernici iz Carigrada ga mole da im pomogne u borbi protiv arijanaca, koji su bili zauzeli gotovo sve crkve u gradu, pa je tako od 379. do 381. bio biskup u glavnom gradu Carstva. Nicejska zajednica je u tom trenutku bila doista malo stado, a nije imala niti jednu crkvu u svojim rukama, te je Grgu kuću jednog rođaka posvetio za crkvu Uskrsnuća u kojoj je vršio svoju biskupsku službi, ističući se nadasve svojim propovijedima kojima privlači veliko slušateljstvo (čuvena su njegova 22 govora iz ovog razdoblja).
Na ruku mu je išlo i to što je sljedeće godine (380.) Teodozije postao carem, pa je njegovim svečanim ulaskom u gradi Grgur uspio dobiti natrag crkvene objekte iz ruku arijanaca. U svoje sjedište, Crkvu Apostola, sam car ga je uveo u svečanom ophodu. Car je potom, potaknut Melecijem Antiohijskim, u svibnju 381. sazvao drugi ekumenski sabor, koji je prihvatio Grgura biskupom glavnog grada, što je izazvalo reakciju makedonskih i egipatskih biskupa zbog kanonskih razloga (njegovo imenovanje protivilo se, navodno, 15. kanonu Nicejskog sabora koji nije dopuštao prelaženje biskupa iz jednog sjedišta u drugo). Isto tako, zbog prijateljstva s Melecijem, koji umire za vrijeme koncila, nije uživao ni potporu Rima i Aleksandrije, a protiv njega su bili arijanci i pneumatomasi.
Postavši predsjednikom sabora htio je mnogo jasnije proglašenje božanstva i istobitnosti Duha Svetoga, a s druge strane je htio zadovoljiti zapadnjake glede Melcijeva nasljednika, ali je jednostavno razočarao i jedne i druge, te se nakon toga obeshrabrio, odrekao carigradske biskupske stolice i vratio u Nazijanz još prije završetka sabora. Dvije godine poslije za dostojnog nasljednika njegova oca posvećen je prijatelj i rođak Eulalije, da bi se onda Grgur povukao u Arijanz dovršavajući nedovršena djela i živeći monaškim životom sve do smrti godine 390.
Bazilije je rođen u kapadocijskoj Cezareji u bogatoj kršćanskoj obitelji, poznatoj po kršćanskom duhu. Bazilijev otac, poznati retor u Neocezareji na Crnom Moru i sin svete Makrine starije, sinu je dao temeljno obrazovanje. Majka mu se zvala Emelija, kći mučenika, imala je desetero djece od kojih se četvero časte kao sveci: tri biskupa (Bazilije, Petar iz Sebaste, Grgur iz Nise) i Makrina mlađa. Bazilije je bio slabašan, stidljiv i ne osobitog zdravlja, ali je već od mladosti posjedovao autoritet koji je izbijao iz cijele njegove osobe. Što se tiče višeg obrazovanja, Bazilije je pohađao školu retorike u rodnom gradu, a zatim u Carigradu i na kraju u Ateni. U Ateni je upoznao Grgura Nazijanskog s kojim će uspostaviti prijateljstvo koje će trajati do konca života. Oko 356. vraća se u rodni grad gdje započinje retorsku karijeru, od koje će kasnije odustati, na poticaj sestre Makrine, da bi se potpuno posvetio Bogu.
Premda je u obitelji primio solidnu kršćansku pouku, ipak nije bio kršten, te se krstio nakon velikih životnih odluka koje je donio u ovom razdoblju života: 358., nakon očeve smrti, odustaje od svjetovne karijere, prodaje svoja dobra, traži krštenje (krstio ga je cezarejski biskup Dijanej) i povlači se u Anesi, na imanje svoje obitelji na rijeci Iris na Pontu, s majkom i sestrom Makrinom. Prethodio mu je i stariji brat Naukracije, a na stanoviti način, ovaj stil života podijelio je i mlađi brat Grgur Nisenski, sve dok se nije vjenčao. Grgur Nazijanski nije u tome pronašao životni ideal, ali je ipak u Anesi uživao gostoprimstvo te je svojim dugim boravkom doprinio Bazilijevoj formaciji.
Nakon putovanja u sirijskim i egipatskim centrima gdje se raširilo monaštvo, Bazilije je sastavio „dossier“ od 1500 novozavjetnih redaka, takozvana Moralna pravila, sažetak kršćanskih dužnosti u odnosu prema onodobnoj krizi. U isto vrijeme se posvetio, zajedno s Grgurom Nazijanskim, proučavanju Origenove misli, izvlačeći iz njegovih djela egzegetsku i filozofsku metodologiju, uslijed čega je nastalo djelo Filokalija. Također se osjeti da poznaje spise Euzebija Cezarejskog, premda će od 360. zauzeti jasniji stav protiv anomejaca, te će biti mnogo oprezniji glede određenog subordinacionističkog origenizma. Nešto prije 364. napisati će tri knjige Protiv Eunomija (Contra Eunomium).
A kako je, osnivajući samostane, pokazao da je čovjek akcije, tako je cezarejski biskup Euzebije odlučio zarediti ga za svećenika, želeći staviti njegov potencijal na službu cijele Crkve. Oko 364. je prihvatio biti zaređen, ali je već iste godine došao u spor sa svojim biskupom, što ga je natjeralo da se još jednom povuče u samoću. Posredovanjem Grgura Nazijanskog nesuglasica je izglađena, te se Bazilije vraća i punih pet godina pomaže svom biskupu u pastoralnom radu, gdje se ističe asketskim aktivnostima i karitativnim radom. Asketske zajednice, pa i one koje su nastale prije njega i koje su relativno bile neovisne o njemu, ipak se oslanjahu na nj, te mu u isto vrijeme davahu potporu. Ujedno su ga pozivali da odgovori na njihove upite glede tumačenja Evanđelja, iz čega je nastao Asceticon, zbirka odgovora. Ovo izdanje će biti nazvano Mali Ascetikon, za razliku od Velikog koji će nastati nešto kasnije.
Na temelju teoloških uvjerenja može se reći da je Bazilije tada pripadao homojuzijscima naklonjenima nicejskoj ispovijesti, koji su odlučno odbacili carevu homejsku ispovijest.već kao svećenik Bazilije je preuzeo u ruke upravu biskupije, budući da cezarejski biskup Euzebije nije bio na visini zadatka tako složene situacije. Odmah je počeo provoditi dva bitna cilja koji će mu biti prioritet cijeloga života: borba protiv carske filo-homejske politike i ujedinjavanje istočnih homojuzijskih Crkva na tragu Nicejske ispovijesti i zajedništva s Rimom. U tom duhu su bili održane sinode u Lampsaku (364.) i Tijani (366.), a isto tako je bio potaknut otpor grada Cezareje protiv cara Valenta (365.).
Kad je 370 umro Euzebije, Bazilije ga je naslijedio kao metropolit kapadocijske Cezareje. Usprkos snažnog protivljenja carske politike i dijela episkopata i klera, narod je ipak bio za njega. Postavši biskupom požurio se staviti uz bok Atanaziju u borbi protiv arijanizma, zauzvrat primio je zalog zajedništva sa Zapadom.
U novoj ulozi njegova asketska i karitativna djelatnost postala je još intenzivnija, jer je imao veće mogućnosti i prihode. Tako je 374. osnovao izvan gradskih zidina svoga biskupskog sjedišta novi grad, takozvanu Bazilijadu, s ciljem da prihvati i skrbi za gubave, ozlijeđene, bolesne, siromašne, hodočasnike. Ovaj grad, koji je uzeo Bazilijevo ime, predstavlja se kao ostvarenje evanđeoskih principa siromaštva i karitativne ljubavi.
Što se tiče unutarcrkvenih rasprava, ni kasniji pokušaji samoga cara Valenta 372. nisu urodili plodom da se Bazilija odvrati pravovjerja od zacrtanih ciljeva. Pa čak kad je stvorena nova pokrajina, Kapadocija II s glavnim sjedištem u Tijani, Bazilije nije dopustio da mu stvari izmaknu iz ruku, nego je uvećao broj biskupskih sjedišta na području svoje jurisdikcije. Zato je imenova brata Grgura biskupom u Nisu, prijatelja Grgura biskupom u Sazimu, a učenika Amfilohija u Ikonij. Bazilije je svim silama radio oko jedinstva Crkve trudeći se smanjiti razlike među maloazijskim biskupima. Podržavao je umjerenu dogmatsku formulu koja je jamčila ispovijest vjere bez nametanja različitim predajama više od onoga što je tražilo Pismo: ispovijest Nicejske vjere i prekidanje zajedništva s onima što su Duha Svetoga držali stvorenjem, s time da nije nametao nove i pozitivne formule. Bilo je teško održati zajedništvo s biskupima različitih struja koji nisu imali povjerenja jedan u drugoga, kao što je bilo između Eustacija iz Sebaste i njegovih prijatelja, Teodota iz Nikapolija (Melecijev legat) i Atarabija iz Neocezareje. Godine 373. u Sebasti, usprkos nekoliko dana prijateljskih i mirnih razgovora, gdje se u jednom trenutku uspjelo doći do dogovora o jedinstvu štovanja Oca i Sina i Duha Svetoga, Eustacije je povukao svoj pristanak i optužio samog Bazilija za odstupanje od vjere. Nakon dvije godine šutnje Bazilije je objavio spis O Duhu Svetome, raskidajući ujedno zajedništvo s Eustacijem.
Bazilije će poživjeti još nekoliko godina nakon toga, s time da je izgleda već 378. njegova aktivnost bila prilično smanjena. Dočekat će smrt cara Valenta (378.), a time i bolja vremena za Crkvu, premda ne i konačno rješenje spora, što će se dogoditi na Carigradskom saboru 381. Umrijet će 1. siječnja 379.
izvor: vjeraidjela.com