sv. antun pustinjak

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

7. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.

U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim.

izvor: vjeraidjela.com

Komentari

Komentara

Provjerite i ovo

kekic

PROSLAVLJENA VELIKA OBLJETNICA Završetak Godine Križevačke eparhije

U povodu završetka Godine Križevačke eparhije o 240. obljetnici njezine uspostave u nedjelju je u …

krizma durdic

SAKRAMENT KRIZME U ĐURĐICU Prekrasan dan u životu mladih vjernika

Misno slavlje koje je predvodio mons. Stjepan Ptiček i podjela sakramenta Krizme održana je u …