4. listopada Crkva slavi spomendan sv. Franje Asiškog, siromašnog sveca iz 13. st., koji je jasno prepoznao besmislenost nagomilavanja materijalnih dobara i bogatstvo siromašnog življenja u slavi Kristove milosti. Utemeljio je franjevce i svojom jednostavnošću i poniznošću ostao trajno nadahnuće generacijama do današnjeg dana.
Sv. Franjo je rođen u Asizu (Assisi, Italija) 1182. godine. Pravo mu je ime bilo Giovanni Bernardone. Ime Francesko (Franjo) je navodno dobio po tome što je još u mladosti naučio francuski jezik jer je volio provansalske pjesme, veoma popularne u ono vrijeme. Bio je sin bogatog trgovca Petra Bernardonea. Kao bogati mladić, a u skladu s ondašnjom moralnom raspuštenošću, Franjo je bio sklon uživanju u materijalnim blagodatima. Osim toga, bio je viteški borac, što je tada značilo da je imao i izniman ugled u društvu. No, nakon rata s Perugiom teško se razbolio, ali i ozdravio, tako da mu je to ozdravljenje potpuno promijenilo njegov dotadašnji način razmišljanja.
O životu sv. Franje su nastale mnoge legende i zgode o kojima ne možemo točno reći što se uistinu dogodilo, a u čemu su pisci koji su pisali njegov životopis, u dobroj namjeri da potaknu što više ljudi na nasljedovanje Franjinog načina života, pretjerali ili čak izmislili.
Tako npr. postoji legenda koja kaže kako je jednom sv. Franjo, kada mu je bilo 24 godine, susreo siromašnog vojnika i dao mu svoju odjeću. Te mu se noći u snu ukazao Isus Krist i pokazao mu prekrasnu zgradu punu oružja, govoreći mu da će to sve pripasti njemu. Franjo je to razumio tako da će postići veliku slavu u svojim vojničkim pohodima.
No, kada je drugom prilikom prolazio pored zapuštene asiške crkve, posvećene sv. Damjanu, navratio je da se pomoli pred raspetim Kristom. Tada je začuo glas s križa: “Franjo, popravi moju kuću koju vidiš svu u ruševinama!” On je odmah to htio ispuniti, pa je prodao nekoliko bala svila iz očeve trgovine kako bi osigurao sredstva za popravak crkve. Ali otac se razljutio i predao ga na sud, optuživši ga za krađu. Na sudu je Franjo skinuo svoju bogatu odjeću i bacio ju ocu, govoreći mu da se potpuno odriče bogatstva i takvog načina života.
Zatim je počeo prositi, a od isprošenog je novca obnavljao crkvu sv. Damjana. Nakon nje, počeo je obnavljati napuštenu benediktinsku crkvicu, poznatu kao sv. Marija od Anđela. Ona je postala prva franjevačka kuća, a crkva sv. Damjana je kasnije postala prva kuća ženskog franjevačkog ogranka – klarisa, nazvanih po Franjinoj sugrađanki sv. Klari.
Franju su posebno nadahnjivale Isusove riječi u Novom zavjetu, zapisane u Lk 9,3, gdje Isus naređuje svojim učenicima da na put ne nose ništa: ni štapa, ni novca, ni kruha, ni torbe. Na temelju je toga Franjo sastavio jednostavno Pravilo za svoje sljedbenike, utemeljivši 1208. god. novu redovničku zajednicu – franjevce: čistoća, poslušnost, poniznost i siromaštvo.
Nakon toga je otišao u Rim da od pape dobije odobrenje za djelovanje svog reda. Najprije ga nije dobio, jer su kardinali smatrali kako su njegova pravila, posebno potpuno siromaštvo, prestroga za slabe ljude. No, predaja kaže kako je ondašnji papa – Inocent III. imao u snu viđenje u kojem je vidio Franju kako svojim ramenima podupire nakrivljenu lateransku baziliku. Shvatio je da Bog šalje Franju da obnovi Crkvu koja se rušila u nemoralu i rasipništvu. Nakon toga je odobrio rad franjevaca.
Zbog svoje su poniznosti i jednostavnosti franjevci uskoro postali veoma omiljeni u narodu. Štoviše, ponovno je nastao religiozni zanos u Crkvi, tako da su mnogi počeli nasljedovati siromašnog Franju, odnosno po Franji Krista. On je, pak, postao veoma poznat i po svojoj susretljivosti prema životinjama, štoviše prema sposobnosti određene komunikacije s njima.
Sv. je Franjo bio i veliki mistik, odnosno doživljavao je duboki vjerski zanos. Jednom je prilikom, dok je bio suživljen s Kristovim patnjama, zadobio Isusove rane, tzv. stigme, koje su ga od tada pratile cijeli život. Franjo je tako postao prvi poznati stigmata (onaj na kome su se pojavljivali ožiljci Kristovih rana) u povijesti Crkve.
Nakon toga je Franjo sve više pobolijevao, te je čak i oslijepio, pa je zatražio da ga prenesu u crkvu Sv. Marije od Anđela, gdje je 4. listopada 1226. godine i umro. Dvije godine kasnije – 1228., papa Grgur IX. ga je proglasio svetim.
Franjevci
Franjevci, koje je sv. Franjo osnovao 1208. godine, uskoro su se počeli širiti po cijeloj Europi. U Hrvatsku dolaze samo petnaestak godina nakon utemeljenja, odatle se šire i u Bosnu, a poseban procvat doživljavaju potkraj 13. st. i u 15. st. Najstariji franjevački samostani se nalaze u Trogiru (osnovan 1214.), Puli (1227.), Dubrovniku (1227.), Šibeniku, Zadru, Splitu, Varaždinu, Zagrebu i drugdje.
Franjevci se dijele u tri reda, od kojih se neki opet granaju u više ogranaka.
Prvi red predstavlja muškarce koji žive u samostanima. Danas on ima tri ogranka, a to su: mala braća (lat. Ordo fratrum minorum – Red male braće; pišu se skraćenicom OFM), konventualci (skraćenica OFM Conv.) i kapucini (skraćenica OFM Cap.).
Drugi red je namijenjen ženama i to onima koje žele živjeti u samostanu. One se nazivaju klarise, po sv. Klari, prvoj redovnici tog reda, koja je napisala Pravilo reda. Kod nas su klarise došle u 13. st., i to u Zadar, početkom 14. st. u Split, a sredinom 17. i u Zagreb. Danas klarise imaju svoje samostane u Splitu i u Zagrebu. One žive u strogoj klauzuri, odvojene od svijeta.
Treći red je namijenjen i muškarcima i ženama, bilo oženjenima ili ne, koji ne žive u samostanu, ali provode bitna načela Franjine Regule. Tako i danas ima mnogo oženjenih i udanih muškaraca i žena koji pripadaju franjevačkom trećem redu, tzv. trećoreci.
Ipak, došlo je do udruživanja nekih neoženjenih i udovaca, tako da su počeli živjeti zajedničkim životom, pridržavajući se Franjinih pravila i polažući trostruki zavjet – čistoće, poslušnosti i siromaštva. Oni su nazvani samostanskim trećorecima (lat. Tertius ordo regularis; skraćenica TOR).
Oni su se kod nas pojavili već potkraj 13. st., posebno u Dalmaciji, Kvarneru i Istri. Posebno njeguju starocrkveni jezik i glagoljicu u liturgiji, pa ih se zbog toga naziva glagoljašima.
izvor: vjeraidjela.com
prigorski.hr