Izjava dana
sonja valcic

Sonja Valčić – od Križevaca do Australije

Sonja Valčić, rođena Karadžić, rođena je u Križevcima, u svom domu u Gornjem gradu pred malo više od 60 godina. Nakon završene osnovne i gimnazije, krenula je u Zagreb na studije, a sa Sonjom smo razgovarali u Križevcima.

– Od mene se, kao i od ostalih mladih ljudi očekivalo da završe fakultet. Pokušala sam studirati dva fakulteta, no na kraju završila sam Filozofski, jezike (francuski i engleski). Supruga sam upoznala u Zagrebu na izlascima u plesnjake, kako je to tad već išlo. Radio je kao inženjer u Končaru, ali bio je nezadovoljan sistemom uravnilovke u kojem su svi s visokom stručnom spremom imali jednak broj bodova, bez financijske podrške i stimulacije za bolji rad i inicijativu.

Nakon Končara radio je za jednu slovensku tvrtku i putovao u Grosupje. Meni je istovremeno na poslu bilo dobro, bolje nego ikada. On je snažno bio zaokupljen idejom da treba otići nekamo. Istovremeno bio je to kraj 80-ih, nestašice kave, ulja, deterdženta i mnogih drugih proizvoda. Tako nije čudo da su mladi intelektualci razmišljali kako treba otići iz zemlje- kazala je Sonja.

sonja valcic1

– Konačno, otišli smo 1988., sjećam se da je suprug u to vrijeme slutio i često govorio da će se ovdje dogoditi ružne stvari, da ništa nije kako treba. Jugoslavija je bila u posvemašnjoj krizi, i kao i mi, otišli su mnogi mladi koje smo znali. Tražili smo državu engleskog govornog područja, najprije smo imali na umu Ameriku.

No, nakon nekih kontakata ipak smo otišli u Australiju i ja sam veoma brzo dobila mjesto učiteljice engleskog kao stranog jezika. Par tjedana kasnije zaposlio se i suprug i tako je počeo naš život u Australiji.

Ipak bila je velika nostalgija, nedostajalo mi je sve – godišnja doba, pojave u prirodi, umjesto da pada lišće, s drveća pada kora, Božić pada ljeti, usred ljetnih vrućina Djed Mraz se pojavljuje u crvenoj bundi i čizmama. Sve je bilo nestvarno, a najgora od svega bila je misao da sam otišla tako daleko da se nikad neću vratiti. Naravno, sada je lako doći u Europu, avionom, pa filmovi tokom ljeta i sve prođe za čas- rekla je uvodno Sonja Valčić.

U redu, izvrnuta godišnja doba, čudni blagdani i neke strane ptice koje Vas bude ujutro… Znači li to da ponekad požalite Vašu ‘avanturu’?

Ne mogu se požaliti na život u Australiji, ali odmah moram reći da nije bilo lako. Tek kada odete doživite koliko vam nedostaje sve ono što uzimate zdravo za gotovo. Prvo jutro kad sam se probudila, čula sam graktanje onih ptica koje su bile potpuno strane, zvukovi nepoznati, gotovo neprijateljski.

Tada tek osjetite da vam nedostaje onaj domaći cvrkut slavuja, štigleca ujutro, na koji ste navikli, ali ga više ne primjećujete. Možda se čak mi žene teže prilagođavamo jer imamo usađene korijene u zemlju u kojoj smo odrasli, ljude koji nas okružuju…

S te strane mi je bilo doista teško. Istovremeno, profesionalno mi je išlo dobro, s lakoćom sam mijenjala poslove. Tako sam čak radila nekoliko godina kao socijalni radnik za Hrvate, dok smo živjeli u Brisbaneu. Naučila sam puno o našim ljudima, dijaspori, ljudima koji su još nekad došli ‘trbuhom za kruhom’.

Naš je slučaj bio drugačiji, mi smo imali svoj život i karijere, ali smo išli za avanturom, vjerovali smo da idemo tamo gdje će biti bolje, drugačije. Mnogi će vam reći, ‘mi smo bili progonjeni, mi smo Hrvati, morali smo otići’, no uglavnom to nije tako. Ljudi idu tamo gdje jednostavno vjeruju da će imati bolji život. To jednako primjećujem i na radnom mjestu na kojem sada radim, a to je Ministarstvo za imigracije.

Da, tu dolazimo do druge teme našeg razgovora. Pitanje migranata je zadnjih nekoliko godina top tema i kod nas, u Europi, a Hrvatska se našla na samim vratima Europe, te nije čudo da sve potencijalne kopnene migrantske rute vode negdje oko Hrvatske i kroz Hrvatsku. Taj problem, koji je nedugo eksplodirao, zapravo je pomalo prisutan mnogo dulje. Kakva su iskustva Down Under?

Radim s azilantima, intervjuiram ih, razmatram njihove molbe za izbjegličku vizu, te na temelju toga donosim zaključke, prihvaćam ili odbijam molbe. Jednako kao i u Europi, pored stvarnih bjegunaca od ratova, progona i životne ugroze, većina njih su ekonomski migranti.

Oni žele bolji život i to je normalno. Svi to želimo, jedina je razlika što oni to rade na agresivniji način. Tu se naravno radi o osobama koje su u Australiju došle brodovima, dakle ilegalno. Radim s tom grupom azilanata, oni koji su došli brodovima iz Indonezije, oni se iskrcavaju na malom australskom otoku koji je zapravo bliže Indoneziji nego Australiji, to je Christmas Island, udaljen je 360 km od Jave, a više od 1000 km od sjeverozapadnih obala Australije.

Kako je u samo 5-6 godina gotovo 80.000 ljudi doplovilo do Christmas Islanda, Vlada je morala nešto poduzeti, kako bi svojim biračima pokazala da radi na problemu. Redovito su ovi migranti avionom slani u Australiju, sve dok jedna liberalna, desna vlada nije odlučila postupiti drugačije.

Oni su odlučili prosljeđivati ove ljude na dva pacifička otoka koji nisu teritorij Australije Naru i Manu’s Island, koji je dio Papua Nove Gvineje. Australija je dala velika sredstva da se na tim otocima urede prihvatni centri, kako bi spriječili dolazak Iračana, Iranaca, Afganistanaca, Sirijaca, Šrilančana, Pakistanaca, te još nekih zemalja.

Na taj način, nudeći azilantima sigurnost, ukoliko su doista ugroženi životom, riješeno je pitanje ekonomskih migranata. Mislim da to ne bi bilo loše rješenje za ove situacije koje vidimo u Europi. Tu bi jednako trebao odijeliti osobe koje su doista životno ugrožene i kojima treba pružiti zaštitu. Prema konvenciji UNHCR-a ljudi trebaju biti zaštićeni ako su progonjeni ratnim sukobim, a ali i ako su pripadnici manjinske vjere, rase, naroda, seksualne manjine.

Jednak pritisak trpi Europa, pretežito od ekonomskih migranata, vjerujem da bi se nekim sličnim postupkom moglo filtrirati ljude koji su doista u potrebi od onih koji naprosto žele da im bude bolje. Provodimo razgovore s migrantima, slušamo njihove priče, nakon više godina rada lako mi je razlikovati koje su priče istinite, a koje lažne.

Također dobivamo nezavisne informacije od UNHCR-a, UK Home Office, Amnesty International i ostalih institucija. Te nam informacije pomažu da donesemo odluku da li treba nekome pomoći, da li je ta i ta skupina zaista tamo ugrožena i slično.

Problem integracije migranta čini se da je pitanje svih pitanja kada jednom odlučimo da netko ispunjava te uvjete i da naši politički i civilizacijski standardi traže da nekog prihvatimo. Kakva je integracija u Australiji, kakva su iskustva?

Ovisno iz koje zemlje dolaze. Na primjer, iz Afganistana dolazi jedna manjinska skupina naroda koji se zove Hazara. Azijatskih su crta lica, više poput Tatara ili Kineza. Drugačije su vjere i kulture, Šijiti su za razliku od sunitske većine, te su kroz stoljeća bili proganjani. Kada Hazari dođu u Australiju, oni su veoma uspješni, s lakoćom se integriraju, otvaraju biznis.

S druge strane migranti iz Irana imaju teškoća s integracijom u društvo, češće zapadaju u probleme sa zakonom, te nemali broj njih ima kriminalni dosje. Osobe s kriminalnim dosjeom ne mogu dobiti vizu, bez obzira o razlozima zbog kojih ju traže. Naravno, integracija ovisi i o tome iz kakve sredine dolaze, iz urbane ili ruralne, kakvo školovanje imaju.

Najveća većina su pripadnici Islama. Australija je otvoreno i tolerantno društvo, no budući se radi o doseljenicima koji imaju neusporediv natalitet, te imaju po deset i više djece, kod običnih se ljudi pojavljuje strah. Mogla bih reći i ksenofobija. Boje se da će oni prirodno prevladati, da će se inaugurirati druga religija, značajno drugačijeg kulturnog profila od kršćanstva.

Međutim, ti su kulturni standardi koje u Australiji prihvaćamo kao same po sebi razumljive, veoma mladi. Europljanin je Australiju otkrio pred nešto više od 200 godina.

Da, naravno, u Australiji su prisutni opsežni programi integracije Aboridžina, pomaže im se da završe škole, da se zaposle. Unatoč tome mnogi od njih izbjegavaju takve programe i radije lutaju i love australskim prostranstvima.

Nije li malo izvrnuta teza integracije Aboridžina u okvire civilizacije?

Da, dobro pitanje. Konačno, zašto bi se oni integrirali, netko drugi je došao, pa bi se trebao prilagoditi njima. Ili u najmanju ruku, omogućiti im mirnu koegzistenciju s našom kulturom. No moramo imati na umu da su Aboridžini isprva bili doista tretirani kao niža vrsta. Englezi su se prema njima ponašali veoma surovo, razdvajali su obitelji, oni nisu imali nikakva ljudska, kamoli građanska prava.

Pravo glasa stječu tek 1974. Tako sad kao da Australci pokušavaju iskupiti svoju krivnju, pripremaju se različiti programi za Aboridžine, političari im se u svojim govorima obraćaju s poštovanjem, apostrofiraju pleme koje je bilo rasprostranjeno na nekom području kao ‘tradicionalnim vlasnicima te zemlje’.

sonja valcic

Možemo li na kraju u nekoliko rečenica iz daleke australske perspektive usporediti Križevce, Hrvatsku, prije i sada, Križevce s Australijom?

Da to pitate nekog tko nije živio ovdje njegova bi percepcija bila drugačija. Ja uočavam ovdje promjene na bolje, grad ljepše izgleda, mnogo se izgradilo, obnovilo, no s druge strane ako razgovaram s ljudima, svi se žale. Kao da je to naš način gledanja na stvari.

Da, i danas se ljudi iseljavaju, ali kad se odsele u Njemačku, Irsku, to je ipak blizu. Ponavljam, što sam ranije rekla, ljudi nisu svjesni što ovdje imaju i mnogi koji se sad iseljavaju, vratit će se.

Svakako ovu bi posljednju misao trebalo podvući, češće se podsjetiti što imamo, ne misliti uvijek na ono što nemamo …

Zdenko Balog/prigorski.hr

Komentari

Komentara

Provjerite i ovo

lackovic

NIKAD ISPRIČANA PRIČA Željko Lacković otvorio dušu i ispričao kako je zarađivao uzgajanjem purica, a nakon Domovinskog rata završio je fakultet i postao uspješan poduzetnik i političar

Željko Lacković, predsjednik đurđevačkog Gradskog vijeća i nezavisni saborski zastupnik, eksluzivno je za prigorski.hr otvorio …

Igor Kralj/Pixsell

KOŠARKA Marko Tomas u Gaziantepu

Križevački košarkaški internacionalac i bivši reprezentativac Marko Tomas (33) sutra ujutro odlazi u Tursku u …