Na obroncima Bilogore i samo četiri kilometra od njezinog najvišeg, „Stankovog vrha“, nalazi se mjesto Donja Velika. Naselje je nekada bilo doista veliko, a prvobitno su ga zvali Kapelska Velika.
Stariji mještani još uvijek prepričavaju da je naselje nastalo od prve četiri kuće u kojima su živjele obitelji Puhač i Sabolek. Prema dostupnim podatcima, u zadnjih stotinjak godina, selo je najbrojnije bilo 1910. godine kada je u njemu svoj dom zasnovalo 440 stanovnika.
Od tada, stanovništvo se postepeno smanjivalo, a taj trend, na žalost, još uvijek traje. Uputili smo se u Donju Veliku, diveći se predivnom rano jesenskom krajobrazu uz prometnicu. Tu nas je u svom domu dočekao Franjo Pividori, jedan od najstarijih stanovnika u selu.
– Na svijet sam došao 27. rujna 1939. godine i danas imam točno 78 godina i šest dana, sa smiješkom nas je dočekao još uvijek vitalan, naš domaćin. – Rođen sam i odrastao ovdje i mnogo se toga dobrog a i lošeg sjećam. Mještani su se ovdje oduvijek bavili poljoprivredom pa smo tako i supruga Nadica i ja obrađivali zemlju i hranili stoku i svinje. Imali smo krave za mlijeko koje je otkupljivala mljekara. U selu je u godinama poslije drugog svjetskog rata živjelo puno više ljudi no danas.
Sve poljoprivredne proizvode prodavali smo u poljoprivrednoj zadruzi u Hudovljanima, a bila je otkupna stanica i u obližnjim Sredicama u današnjoj Bjelovarsko-bilogorskoj županiji.
Osim samih proizvoda, u tim se selima mogla prodati i stoka, a kasnije i kupovati gorivo za traktore. Prije pojave traktora u našem selu su plug, brane, sijačicu i svu ostalu mehanizaciju za obradu zemlje vukli konji, a u nekim domaćinstvima i krave. U to smo vrijeme u mjestu imali i svog kovača koji je potkivao konje, kovao željezo i popravljao strojeve.
Kovač se zvao Luka Begović i radio je sve do 1965. godine. Na rječici Velika koja još uvijek teče u podnožju sela, bila je i vodenica u čijem su mlinu mještani mljeli svoje žito i kukuruz. Vlasnik mlina bio je Josip Vajdić a mlin je radio sve do 60.-tih godina prošlog stoljeća. Ta rječica je nekada bila velika i uvijek puna tekuće vode a i mjesto je po njoj dobilo ime. Danas od mlina nije ostao ni trag, a rijeka se pretvorila u potok koji sada na više mjesta pregrađuju dabrovi, rekao nam je naš domaćin.
Od njega smo saznali i da je prvi traktor u selo stigao negdje 1960.-te godine, a vlasnik mu je bio Miško Kvaternik koji je imao i vršilicu i druge poljoprivredne strojeve kojima je mještanima iz usluge obrađivao zemlje.
– Već 1967. godine ja sam također kupio tada već stari traktor marke Landini. Kupio sam ga u mjestu Mece u općini Darda nedaleko Osijeka, a i danas je ispravan! Dakako, u međuvremenu smo naše gospodarstvo opskrbili svim potrebnim poljoprivrednim strojevima, no supruga i ja sve manje se bavimo poljoprivredom i danas imamo samo jednu kravu zbog mlijeka za osobne potrebe.
Još uvijek hranimo i nekoliko svinja no uskoro ćemo i taj broj smanjiti. Zemlju sada obrađuje naš sin Mario koji ne živi ovdje, a u našoj kući sada uz suprugu i mene živi i naša unuka Nikolina, kazao je Franjo, a unuka je baš u taj tren banula na vrata.
– Samo me nemojte fotografirati, rekla je odlučno, a na pitanje koliko u selu ima mladih i kako se zabavljaju, odgovorila je da je u selu samo jedan dečko njezinih godina, no ima još uvijek dosta mladih.
– Mladi su do prije nekoliko godina išli na zabave u naš vatrogasni dom ili u susjedna sela. Sada se u domovima više ne održavaju zabave, a domovi služe uglavnom za karmine ili za glasanje u vrijeme izbora, a sve rjeđe i za krstitke. Mi mladi sada se zabavljamo ili u 25 kilometara udaljenom Bjelovaru ili u Koprivnici koja je desetak kilometara bliže, kazala je Nikolina koja i sama već radi u jednom salonu ljepote u Koprivnici.
Mladi se rjeđe odlučuju za poljoprivrednu proizvodnju, a po završetku školovanja uglavnom „bježe“ u veća mjesta. Unazad nekoliko godina, desetak radno sposobnih mještana napustilo je Donju Veliku i bolji život potražilo u inozemstvu.
– Primijetio sam da je sve više šume oko mene. Tu kod vatrogasnog doma nekada su iza kuća bili voćnjaci, no danas umjesto voćaka tamo raste šuma. Čini mi se da ako poživim još par godina, uskoro ću se naći okružen šumom, našalio se Franjo, a mi smo odlučili prošetati selom.
Kuće su poredane uz asfaltiranu cestu, dosta ih je prazno, no ima i novih i obnovljenih. Sunčani jesenji dan stanovnici nastoje što bolje iskoristiti i dok jedni samo uređuju dvorište, drugi traktorom kreću na polje. Centralno mjesto zauzima vatrogasni dom koji je nedavno i obnovljen. Vatrogasci su ovdje svoje društvo osnovali 25. ožujka 1934. godine i od tada do danas DVD je aktivno. Za rad društva i održavanje doma mještani ističu zasluge nedavno preminulog predsjednika Zlatka Begovića.
On je zajedno s našim domaćinom Franjom uvelike zaslužan što je u Domu danas nova kuhinja i sanitarni čvor. Novi predsjednik društva je Mladen Ištvanović koji nastavlja tradiciju svojih prethodnika. Nakratko, tek nekoliko godina djelovala je i udruga žena. Selo je imalo i školu koja je otvorena 1923. godine i radila je sve do prije nekoliko godina. U noj su svoje znanje stjecali učenici nižih razreda iz Donje i Gornje Velike, Rovištanaca i Hudovljana.
Desetak osnovnoškolaca danas ide u škole u Koprivnici gdje uči i petoro srednjoškolaca. Na kraju sela je i groblje gdje se uz domaće, pokapaju i umrli mještani Gornje Velike, Rovištanaca i Hudovljana. Uz groblje je i crkva koja je sagrađena 1912. godine, te spomen obilježje poginulim hrvatskim vojnicima. Selo je elektrificirano a ima i javnu rasvjetu, telefon i vodovod, mada je do sada priključeno tek jedno kućanstvo.
U ovdašnjim bunarima za sada još uvijek ima dovoljno vode, pa se mještani teško odlučuju teško stečeni novac dati za priključak. Većina mještana naime teško živi od obrade zemlje i stočarstva, obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo ima Stevo Jakrlin, a poljoprivredom se bave i Tomo Ištvanović, i Stjepan Glogovčan. Stjepan Drveni vlasnik je tvrtke Biloplod, a Dalibor Žibra zidarski obrt.
Administrativne poslove mještani obavljaju u Koprivnici gdje idu i kod liječnika i zubara. Iz Koprivnice u selo dolazi i veterinar Bernard Vukušić za kojega mještani kažu da nema boljeg.
– On je jedna vatra od čovjeka. Čim ga nazoveš, već je pred vratima, kazao nam je za njega Franjo Pividori, a potvrdili su to i drugi mještani.
U 22 kuće danas u Donjoj Velikoj živi šezdesetak stanovnika. U mjestu se dosta ljudi bavilo proizvodnjom mlijeka, no padom njegove otkupne cijene nestalo je i proizvodnje. Mljekara je radila do prije sedam ili osam godina, a danas je u selu svega oko 35 grla stoke. Pa ipak, nekoliko radno sposobnih mještana još uvijek ne odustaje i nastavlja s poljoprivrednom proizvodnjom, a onih petnaestak učenika daju nadu za daljnji život u selu.
Mirko Lukavski/Glas Podravine i Prigorja
prigorski.hr